TUZLANSKI DOSJEPriča ratnog doktora U zemlji krvi i urina Biti odvažan domoljub definitivno nije za svakoga isplativa kategorija. Navešću nekoliko primjera iz vlastite prakse. To je, npr. na svojoj koži najbolje iskusio bolničar druge čete drugog bataljona. Imao je prilično pitom izraz lica, prefinjen rječnik, a naočale su mu davali intelektualnu komponentu. Moja prva asocijacija bila je da je riječ o studentu medicine, dakle „štreberu“, mada nije završio medicinsku školu. Neku tehničku, no to nije bitno. Meni, bataljonskom ljekaru (to se tako zvalo), se u nekoliko navrata žalio 1994. i 1995. godine kako od svoje odvažnosti ima samo probleme: „Kada se god sprema neka akcija računa se samo na mene jer znaju da ću bez obzira na situaciju bez straha prići ranjeniku i ukazati mu pomoć“. „Ostali čekaju da opasnost prođe pa prilaze“. Kao takav je prošao najgora ratišta; „kroz sito i rešeto“. No, nije imao sreće. Problem je što je bio odvažan i dok nije bio na prvoj borbenoj liniji. Kada je nakon jedne žešće akcije „trošeći vikend kod kuće“ sa djevojkom šetao ulicama Lukavca (dakle „kao civil“) rasturila“ ga je granata doletjela sa Ozrena. Potrgala mu je obje noge i lijevu podlakticu, a cijelo tijelo je pretvorila u otečenu bezobličnu umiruću masu. Jedva sam ga prepoznao onako iskasapljenog kada sam ga posjetio u Jedinici intenzivne njege Hirurške klinike. Čudu nikad kraja: naježio sam se kada sam vido da još uvjek pravi pokrete. Tada mi je sačuvanom desnom šakom stisnuo podlakticu i ispustio nekoliko neartikulisanih krikova sa otečenog lica – kao da je od mene tražio pomoć ili obećanje da će da mu rastrgani ekstremiteti biti vraćeni. Mada sam bio ljekar, mimo svake etike, molio sam dragog Boga za njegovu smrt, jer život u ovakvom stanju više nije imao nikakvog smisla. Srećom, Bog je uslišio moju molbu, a ja stisak njegove šake još uvijek osjećam na svojoj podlaktici. Razlog više da se bude religiozan. Oni „manje odvažni bolničari“ sa svojim porodicama ili bez njih još uvijek šetaju čaršijom. Dobro je vjerovati. Navešću još dva suprotna primjera. Prvi je primjer mršavog mladića sa iskolačenim očima koji mi se pojavio „spaljen“ – sav garav - na ratištu na releju Stolice. Sav u ritama. Minobacačka granata mu je „pala pred noge“, spalila kosu, ogaravila otkrivene dijelove tijela, na mjestu gdje su bili šaržeri municije zaustavilo se nekoliko gelera; čak je i toka od opasača zaustavila jedan geler, a oko 2/3 kožnog opasača je bilo potrgano te se ovaj držao na jednoj tankoj, spaljenoj niti; bluza, prsluk košulja i hlače su bili u ritama i mjestimično spaljeni... Čak i čizme su bile „razvaljene“. Da ne nastavljam dalje, mogu biti dosadan. Ukratko, sagorio je do kože, ostao je bez dobrog dijela kose, no u sebi nije imao ni jednog gelera. „Ti si izgleda dao neku veliku sadaku“ rekao sam poluošamućenom mršavom mladiću proširenih zjenica, koji je „u šoku“ zvrljio praznim pogledom po blatu ispred sanitetske zemunice, kao da traži nešto što i ne očekuje da će ikada naći. „Primio sam jednu porodicu izbjeglica u toku rata, brinem se o njima. Valjda me je dragi Bog zato sačuvao?“odgovorio je monotonim tonalitetom. Bog, dakle postoji. I pravda, barem tako izgleda, postoji, barem na ovom primjeru. No, treba vjerovati i kada se stvari završe drugačije, „manje pravedno“. Jedan je borac bio uporan u upražnjavanju religioznih obreda, čak je i Kur-an uvijek držao u ruci. Nije bilo trenutka kada ne bi izgovarao sure iz Kur-ana. Prednjačio je u stroju. Bio je, dakle, jedan od odvažnih. No, preživio je peh.... Tragediju... Užas.... Džehenem. Penjući se na borbenu liniju preko jednog neispitanog brdovitog terena stao je jednom nogom na minu. Ova ga je, sa onako raznijetom nogom izbacila iz ravnoteže, a kada je poskočio sačuvanom nogom stao je direktno na drugu... Kada su izvlačili (a to je posebna priča) njegov trup sa „batrljcima“ nije se glasno oglašavao, nije kukao, nije jaukao, samo je tiho ponavljao sure iz Kur-ana zatvorenih očiju. Mnogi su borci u toku ratničkog staža imali prilike gledati i stravičnije prizore, no ovako potresan, događaj koji će ostaviti ovako dubok utisak, do tada nisu. Treba vjerovati, to je dobro u najtežim trenucima. U Boga, naravno. U ljude generalno, ne. Možda u pojedince. Naši su borci u ratu bili istinski heroji. U miru su bili malo drugačiji. Upola drugačiji: drugačiji pod uglom od 180°, ako se uzme u obzir činjenica da kompletna kružnica ima 360°. I obično svoj gnjev plasiraju na neadektavnom mjestu. Jedna od odluka Komande korpusa bila je zabrana Sanitetskoj službi bataljona davanja bolovanja borcima. Bolovanja su, dakle, bila u direktnoj nadležnosti komandira četa i brigadnog doktora do koga su mogli doći, opet, jedino uz dozvolu komandira. Neću ulaziti u njihovu mentalnu i obrazovnu strukturu, kao i poznavanje medicine, no tu je često dolazilo do mimoilaženja stavova, a moji prijedlozi su često (zapravo najčešće) odbijani. Zanimljivo je da ni oni odvažniji borci nisu bili pošteđeni. To nije onaj slučaj sa početka priče. Jedan je borac bio zaista „dobar“, zvali su ga Talas, ne znam zašto. Nekome nadimci odgovaraju, nekom ne, njemu je odgovarao, ni to ne znam zašto. Nikakvog smisla. Imao je tada problematične bolove u kičmi i nozi. „Suviše je dobar na liniji doktore, i puno mi znači. Daj mu kakav lijek da ga ne boli, a on će već teren nekako izdržati“rekao je njegov komandir. „Plašim se da će uz njega biti izgubljena joj 4 borca koji će ga morati iznositi sa linije“ rekao sam ja. „Ništa se ti ne brini. Ti radi svoje, ja ću svoje, a on ide na liniju“ rekao je njegov komandir. Ja više ništa nisam smio reći jer sam bio tek običan ljekar na specijalizaciji i običan magistar medicinskih nauka. A komandir čete je zbilja „uradio svoje“. Spomenutog borca su već sledeći dan pod jakim bolovima, praktično nepokretnog, morali iznijeti sa linije, no interesantno je da je kompletan bijes ovog čovjeka prvobitno bio usmjeren ka Sanitetskoj službi, opet ne znam zašto. Nemam drugog objašnjenja, osim da nije imao petlju da afektivni naboj usmjeri na pravo mjesto. A upravo ta doktrina je prisutna do današnjih dana. Čim demobilisani borci na bilo koji način iskuse nepravdu dolaze u ljekarske ordinacije i prijete da će „nekome baciti bombu, zavrnuti šiju, otkinuti glavu i slično“. Jednostavno, ordinacija je uvijek pogrešno mjesto za takvo što. Pogrešno da se daje krv. Osim u svrhu dijagnostike. Uz urin, naravno. Dobar uvod u sledeću priču. Priča o Djedu, izuzetno duhovitom čovjeku, je vrlo neobična. Neposredno nakon rata mi se obraćao zbog bolne polineuropatije - jedne od komplikacija koju je dobio nakon pojave šaćerne bolesti. Kada sam ga pitao kada je osjetio prve tegobe, otišao je duboko u period ratnih dešavanja, kada je često mokrio, pio puno tečnosti i kada su ga „dosadno bolile i trnule“ ruke i noge, no nikome se nije žalio jer je to u to vrijeme, kada su padale glave i otkidani komadi tijela, smatrao nemoralnim. Nikada mi se zbog zdravstvenih tegoba nije pojavio u bataljonskoj ordinaciji. Jedino da nas pozdravi i izbaci nekoliko viceva. Onda je došao mir. Svaki put kada bi mi se ponovno obratio bolest se nanova iskomplikovala. Povišen šećer u krvi više se nije mogao spustiti do podnošljivih granica, užasni bolovi u šakama i stopalima su sve slabije reagovali na raspoložive lijekove, okrajine su izmjenile boju i postajale plave, na rubovima crvene, a prsti sa poispadalim noktima su bili crni. Ruke i noge su se istanjili, no estetika je, kada su u pitanju užasni bolovi koje je trpio, bila najmanji problem. Već tada je počeo hodati sa štapom, potom uz pomoć ljudi u pratnji. Na žalost, kao oboljeli civil nije imao uslova da nabavi adekvatne lijekove, jer nije imao pare da ih plati, jer nije mogao raditi i zaraditi ih, jer je bio bolestan, jer.... I tako pod uglom od 360° - dakle kompletna kružnica. Pa ipak je bio prepun nepopravljivog optimizma. Sjećam se našeg zadnjeg susreta u ordinaciji Doma zdravlja. Bubrezi su mu, sudeći po nalazima, otkazivali, jer su i krvni sudovi „otkazivali“, slabo je vidio, više nije mogao samostalno održavati se na nogama. Bio je pospan, mada nije mogao spavati, a kapci su bili napola spušteni. Nevjerovatno: izgleda da se mirio sa smrću. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je razumio moj smisao za humor. Kao da je samo zbog toga i došao. „Djede, izgledaš „ko zmaj“. „Samo još da poletim. Djeca me čuvaju koncem kad izađem napolje da me ne odnese vjetar.“ „Brate, mogu ti reći da si se proružnjao; isprepad´o si me; kada završim sa poslom odoh da mi saliju stravu“. „Zamjeniše me u porodilištu doktore; a da samo znaš kakvo sam lijepo dijete bio. Nisi ni ti baš opis ljepote. Znam jednu nenu koja to dobro radi, no nemoj joj nositi moju sliku jer će i ona nekoga morati da potraži“. „Ispade da si i ti još jedna žrtva ovog besmislenog rata“. „Prije da sam žrtva mira; u ratu sam izledao bolje. Nešto nije u redu sa ovim mirom. Na komisiji su me odbili jer nisam priložio nalaze urina iz rata koji će potvrditi da sam tada obolio“. Njegov zadnji komentar bio je: „možda bi se sve završilo bolje po mene da sam svojoj domovini na vrijeme dao urin... na analizu“. Smijeh. Onda su ga „odnijeli“ zet i kćerka, direktno na Internu kliniku, i ja ga živog više nisam vidio. Pred njegovim tabutom sam osjećao istinsku bol, poput one malog djeteta za svojim najrođenijim. Neopisivu. No, kada bi se prisjetio njegove zadnje rečenice, usne bi mi se, neprimjereno situaciji, najprije širila u transverzalnu grimasu smiješka, potom su se obrušavale ka dole – „u grimasu plača“, no uspio sam se oduprijeti ispoljavanju i prvog i drugog naleta emocija. „Šta mi uradi dragi moj Djede?“ Uvjeren sam da na onom, boljem svijetu, Djed nanova sve oko sebe plijeni, uveseljava i razgaljuje svojim ironičnim i duhovitim dosjetkama. U bolji svijet definitivno treba vjerovati - u ovaj zemaljski manje. U borbi je bio od prvog do zadnjeg dana, za domovinu je svo vrijeme nesebično, simbolično rečeno, „davao svoju krv“ i „potrošio“ zdravlje. No, opet, da bi mu bar simbolično vratila dug, domovina je od njega u to vrijeme tražila i urin. Tako je u Bosni, neko za nju daje krv, a neko urin. I uvijek bolje prolaze ovi drugi. doktor |