TUZLANSKI DOSJEPisma čitalaca Foto reportaža: Snijegom i ledom okovani Mostar  Od čitaoca Tuzlarija, koji se nije predstavio, mailom smo dobili 30-tak slika snijegom i ledom okovanog Mostara. I ne samo Mostara jer do Mostara je valjalo i stići i vratiti se. Slike su odlične pa smo za one koji vole da razgledaju detalje, uz "Slide Show" sačuvali i veliki format.  
Slikama pridružujemo i pismo čitateljke Amele N. koja nam piše: Kao Vaša redovna čitateljka željela sam da vam pišem o noćnoj mori koja me je zadesila na putovanju, umjesto da idemo kući, prijateljica, prijatelj, suprug i ja ostali smo 5 dana i 5 noći u zatočenom Mostaru. Taj događaj mi je povratio vjeru u ljude i ljudskost, ljudi su ljudi ma koje nacije bili. (od 04.02. do 09.02 2011.godine) Vraćajući se iz Herceg Novog naišli smo na strašno nevrijeme, prvo Neum «stakleni» grad od leda a zatim Metković zaleđen i uništen. Srce mi se steglo gledajući uništene plastenike i plantaže. Jadni ljudi, koliko ulaganja a sve uništeno. Kada smo došli da pređemo granicu u Doljanima ljubazna službenica nam kaže da ne možemo dalje - nije bezbjedno do Čapljine. Iskreno i nije bilo bezbjedno. Mi smo se uputili do Čapljine na svoju odgovornost – ni jedna traka auta nije bila očišćena tek tragovi auta iz kojih ne smiješ iskočiti inače nećeš nastaviti jer ćeš zaglaviti u snijegu. Dolazimo na benzinsku stanicu Čapljina i kažu da se ide za Mostar, ali ako baš moraš. Mi smo morali, jer gdje su Tuzla i Lukavac?! Uputili smo se za Mostar, put isti, jedna ugažena traka i bogu se moli da ne naide niko iz suprotnog pravca. Put je trajao tri i po sata od Čapljine do Mostara. Nevolje su tek nastale kad smo došli u Mostar. Sniježna lavina nanosi snijeg sa jedne na drugu stranu brzinom takvom da imaš osjećaj da ti iglice sijeku lice, nanosi snijega zatrpali donje spratove zgrada, poslovne prostore, ulaze zatim auta zatrpana ali i polupana od padanja crepova sa zgrada. Jednom riječju užas. Auta policije i civilne zaštite na svakom koraku, ralice čiste ulice ali vjetar vraća a mi nemamo ni mjesta gdje da prenoćimo jer put za Jablanicu nije otvoren, stotine ljudi su uhvaćeni u putu na milost i nemilost. U tom metežu prilazi nam neki fin čovjek, nudi nam kafu i da se ogrijemo i raspituje se mobitelom od čovjeka do čovjeka za smještaj i nalazi nam ga. Smještaju nas u pansion Mostar – in, izvjesnog Mirse i njegovog sina i njihovih supruga koji nam naplaćuju tek minimalno, vjerujem da nismo imali para da ne bi riječ rekli. Ovim putem im se zahvaljujem jer smo tu čekali pet noći da se otvori put tri noći sa grijanjem i dvije bez struje i grijanja kao i oni. Za tih pet dana i pet noći provedenih u Mostaru ja sam se oduševila Mostarom i njenim građanima. U rekordnom roku su glavne ulice očišćene samo su pojedinci sa privatnim autima i autobusima koji su zaglavljivali kočili saobraćaj, pazite ipak oni nisu navikli na snijeg kao mi a ipak su uspjeli glavne ulice da očiste. Nisam vidjela nikog da se tuče za hranu, da se svađa iako sam i sama stajala i čekala da kupujem. Drugi dan našeg boravka su Interex i Robot normalno radili, bez ikakve panike i gužve. Toliko su bili ljubazni da nas je jedna gospođa odvela prvi dan kad je sve bilo pod snijegom do prodavnice i kafane koje su jedine radile to jutro i rekla je da ako ništa ne bude radilo da ćemo kod nje u stan na čaj i kafu. Druga situacija je kada smo tražili gdje ima šta otvoreno da jedemo toplo, jer -5 kod njih je gore nego ovo naše -15 na onom vjetru koji te nosi. Gospođa se zove Biljana i kada smo je pitali radi li gdje kakav restoran, kad je saznala ko smo i da dolazimo iz Lukavca njene riječi su bile «ako nemate smještaja idete kod mene zajedno sa mojim mužem i djecom spavaćete i ješćete sa nama, kad bi svi po podu spavali» Pronašla nam je restoran. Gazda tu u restoranu Nino nam je našao nešto toplo ali dok smo čekali donio nam je sarmu da se ugrijemo koju je njegova majka pravila. I šta da vam pričam, došla sam u situaciju kada sam momka u prolazu pitala gdje je pekara da mi je nudio da uzmem da podijelimo njegov hljeb!!! Nije me pitao kako se zovem niti ja znam kako se on zove. Poslije kad je nestalo struje u Istočnom išli smo u Zapadni dio, pili tople napitke i punili mobitele da budemo u kontaktu sa djecom i porodicom. I tu nas je čekalo veliko iznenađenje, svi su nudili pomoć neko bi dao broj mobilnog ako nam šta zatreba dok smo tu u Mostaru a neki su nudili novčanu pomoć, ljudi i ljudskost na svakom koraku. A da ne pričam da su nas dvoje (rijetki koji su grijali stan) Jusuf i Siba non-stop zvali da pređemo kod njih da spavamo i budemo kod njih. Toliko ljudskosti u Mostarkama i Mostarcima, bez granica Istok i Zapad, tople duše spremne da dijele do zadnjeg su oživjeli moje srce, ublažili moju tugu što ne mogu kući. Proživjeli smo i nestanak struje do kojeg je došlo zbog oštećenih stubova, zajedno sa njima. Kad smo odlazili kući, nakon što je put otvoren duša me je boljela za sve one koji su bez struje i grijanja, duša me je boljela što je Mostar odsječen od svijeta. Ko je dozvolio da ovakav snijeg uzme svoj danak i ne čisti se na vrijeme magistralni put??? Ko je ovo uradio svim ljudima iz Mostara i okoline, ali i putnicima koji su se našli na tom putu i danima čekali u neizvjesnosti??? DA NAS OVAKAV SNIJEG NIKAD VIŠE NE IZNENADI!!! Amela N. A.M. Napomena Tuzlarija: Na kraju se ispostavilo da smo i slike i tekst dobili od čitateljke Amele N. samo sa različitih mail adresa, te koristimo priliku da joj se zahvalimo. |