TUZLANSKI DOSJE

26.01.2005.
Zapis iz Turalibegove ulice
Tužan odlazak gradskog ljepotana

Turalibegova ulica
Tuzlaci su Tinija upoznali još s početka rata. Vidjali su ga najčešće oko zgrada u Turalibegovoj ulici. Gdje je živio, ko ga je hranio, gdje se skrivao prilikom granatiranja ili kada je kišilo ili bila ciča zima, znaju samo rijetki stanari spomenutog dijela Tuzle.

Malo ko, desetak godina poslije, zna ko mu je dao ime Tini. Prije nekoliko godina viđen je kako jedva hoda, s ružnom, velikom, crvenom cistom na tijelu. «Gotov je, to je rak», govorilo se.

Onda se dogodilo čudo. Navodno ga je neko odvezao u veterinarima, oni su operisali cistu bez ikakvih prognoza o sudbini gradskog ljepotana. Ipak, izborio se za život. Nedugo poslije, ponovo je bio na ulici, gord, okretan, prelijep. Od ciste ni traga. «Čudo da je preživio», govorili su susjedi.

Malo je reći da je bio lijep. Crn, a jedino na njuški, po grudima, na vrhu repa, i šapama bijele dlake. Kad je hodao trotoarom, činio je to kao kakav pasji princ. Postao je miljenik svih koji su ga vidjali. Ljudi su mu iz drugih dijelova grada donosili hranu. Dileri certifikatima i dionicama, prodavači «nosača zvuka», bankarski službenici i, dakako, susjedi u Turalibegovoj, nisu dali reći da je avlijaner, nego gradski pas. Dolazio je na zvižduk ili pri pomenu imena, Tini. Nisu ga dirali ni mladi lovci kada bi dobili nalog da smanje broj lutalica u gradu.

U ljeto mu se pridružila i Gara, mlada lijepa kratkodlaka kuja. U novembru se «našlo» četvoro štenadi. Lijepi na oca. Tini i Gara su čuvali svoju teritoriju i ni jedan drugi pas im nije mogao prići bez teških posljedica. Po uljeza, dakako. Pogotovo kada su se u obližnjem parku kod turbeta igrala štenad ili kada bi im neko donio i na travu istresao hranu. Tini se tada halapljivo sladio zajedno s mladima, dok je Gara jurila okolo i rastjerivala nezvane pse.

Od prije nekoliko dana, nigdje Tinija. Gara izvede mlade i čeka mužjaka koji je zašao u drugu deceniju životaq. «Tini je uginuo», čuo sam. Istrčao je na ulicu za nekom lutalicom, naišao je automobil i udario ga. Baš kod turbeta. Skupilo se dosta svijeta, neki su i zaplakali. Prije nego je ispustio dušu, reći će jedan očevidac, tužno je gledao okolo, kao da traži pomoć. Ne zna se gdje su mu odnijeli tijelo, da li u kontejner ili ga je neko pokopao.

U Turalibegovoj postalo nekako tužno tiho. Nema Tinijeva laveža ni kada noću naiđe nepoznata osoba. Ili kad neka lutalica pokuša prići njihovom skrovištu. Tek ponekad se oglasi Gara. Ne zna se da li tada priziva potomstvo ili žali za svojim mužjakom, Tinijem. Dobrim, gradskim psom, ljepotanom.

Priredio(la): Miroslav Petrović - Jutarnje novine