TUZLANSKI DOSJE

15.07.2007.
Direktorica i osnivač organizacije „Bosanske rukotvorine“
Bosanski proizvod po svjetskim standardima


Lejla Radončić u izložbeno-prodajnom centru na Baščaršiji
Odjevn i predmeti za muškarce, žene i djecu s etiketom „Bosanske rukotvorine“ („Bosnian Handicrafts“) danas se nalaze na policama eminentnih butika širom Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Na tržištu Japana su već treću godinu. Svoje su mjesto našli i u katalogu „Sundancea“, čiji je većinski vlasnik slavni glumac Robert Redford, a od ove godine i u ekološki orijentiranom katalogu „Giam“.

Donatorske jasle

Lejla Radončić je personifikacija cijelog projekta, koji je doprinio da se iz BiH u protekloj deceniji svijetom pronesu lijepe priče i odlični proizvodi. Govorimo o ženi koja je u pravom trenutku i na pravi način sastavila želju da pomogne izbjeglicama iz istočne Bosne s praktičnim ekonomskim momentom.

- Godine 1994. radila sam kao koordinator za izbjeglička naselja u okolini Tuzle za Norvešku narodnu pomoć. Primala sam i smiještala prognane iz Srebrenice. Gledala sam sve te žene sa djecom. Djelovale su izgubljeno. Kada su počele radnu terapiju, vidjela sam da imaju dosta talenta, a kako sam ekonomista po struci, nije mi bilo teško prepoznati da te stvari mogu naći mjesta na tržištu širom svijeta. Tako je u februaru 1995. rođen projekt - prisjeća se Lejla.

Prva i najveća prepreka bila je steći povjerenje žena koje su se bojažljivo uključivale.

- Spadamo u red prvih nevladinih lokalnih organizacija koje su počele raditi u oba entiteta. Nije ni čudo da su se naše saradnice plašile svega i svačega. Nisu vjerovale. No, s uspjehom smo to prevladali. Uskoro je u prvi plan izbila njihova volja da rade i jedino se po tom kriteriju i dijelimo: na one koje hoće i one koje neće da rade - potcrtava direktorica projekta „Bosanske rukotvorine“.

Šarmantno otvorena i izravna
Osim što je direktorica vrlo uspješne kompanije „Bosanske rukotvorine“, Lejla Radončić je supruga i majka sedmogodišnje djevojč ice Eme. -
Ne mislim da iko trpi u ovoj vezi. Jesam veoma posvećena poslu, ali mi je porodica na prvom mjestu, a uz dobru organizaciju, sve se stiže - naglašava Lejla. Kroz smijeh dodaje da je, uz sve svoje poslovne obaveze, redovno i taksista svojoj djevojčici kada je treba voditi u školu, na časove engleskog, baleta, manekenstva. A, u njihovom domu jede se isključivo ono što Lejla skuha. Kako je svoj posao bazirala na potenciranju domaćeg bh. proizvoda, pitali smo je da li pazi i da u svojoj kuhinji ima što više bosanskih proizvoda. No, Lejla ni ovdje nije mogla pobjeći od svoje šarmantne otvorenosti: - Znam da bi mudro bilo reći kako pazim i još mudrije da to zaista i činim, ali ne znam slagati. Priznajem, rijetko kada pogledam gdje je nešto proizvedeno.
Još jedna u nizu stvari kojima se ponosi je podatak da je organizacija, koja je osnovana pod kišobranom Norveške narodne pomoći, kako kaže, samo mjesec bila na donatorskim jaslama. Već drugog mjeseca postojanja osamostalili su se kroz segment samofinansiranja.

- Imamo 350 trajno angažiranih žena širom države. U slučajevima kada dobijemo velike narudžbe, a to, srećom, nije rijetko, uključimo i do 700 žena. Sve one prolaze kroz kurseve ne da nauče heklati, plesti, tkati nego da to nauče po visokim svjetskim standardima - napominje Lejla.

Priča o Nadi i Haski
- Nisam osoba od pera, ali često sa kolegicama konstantiram da bi se od svih naših doživljaja i anegdota mogla napisati dobra knjiga. Sjećam se kada smo 1997. išli na prodajnu reviju u zgradi UNESCO-a u Parizu. Sa mnom su bile naše dvije najbolje radnice Nada i Haska. U početku je bilo tenzija. Svi su me sa čuđenjem pitali zar ću ih smjestiti u jednu sobu. Naravno da jesam. Od tada su Nada iz Višegrada i Haska, izbjeglica smještena kod Tuzle, najbolje prijateljice - ne krije zadovoljstvo Lejla.
Marketing Pegi Beri

I to je ključni moment. Odličan kvalitet kao odgovor na visoke svjetske standarde. Čini se da je mnogo lakše stići do vrha nego se iz godine u godinu održavati na njemu. Lejli i ekipi oko nje to uspijeva.

- Opstali smo punih 13 godina zato što smo od prvog momenta insistirali na beskompromisnom kvalitetu, koji prolazi kroz pet nivoa kontrole. Za osam godina, koliko izvozimo robu, nikada nismo imali reklamacije - s pravom je ponosna Radončić.

A, kada se prisjeća svih ovih godina rada, Lejla ne zaboravlja da spomene Pegi Beri (Paggy Berry), suprugu bivšeg šefa Misije OSCE-a u BiH Roberta Berija.

Šta poklanjaju bh. ambasadori?
U fokusu istraživanja direktorice „Bosanskih rukotvorina“ ovih je dana šta to širom svijeta poklanjaju bh. ambasadori. - Naš proizvod definitivno ne. Zato želimo znati kakve su šanse da nešto od naših prozvoda uđe u program poklona. Plan nam je da bh. rukotvorine postanu jedan od oficijelnih poklona u vladi, ministarstvima... - otkriva Lejla svoje ambicije.
- Njeno ime bih svaki put napisala velikim slovima. Zahvaljujući Pegi, počeo je izvoz u Sjedinjene Američke Države. Imamo sestrinsku organizaciju sa sjedištem u Vašingtonu. Marketing koji nam je ona napravila u svijetu nema cijene - kaže Lejla.

Unikati
Svaki odjevni predmet, prostirka, igračka... napravljen pod markicom „Bosanske rukotvorine“ ručni je rad i unikat. Nastaju tehnikama pletenja, tkanja, heklanja, veza...
On govori da ne treba čuditi što više interesa za rukotvorine imaju stranci i što su oni većinom kupci.

- Istina, prvo smo stekli sva moguć a međunarodna priznanja pa tek onda domaću reputaciju. Ali, tako smo i bili orijentirani. Prvo smo počeli izvoziti, a onda se u posljednje tri godine bacili na domaće tržište. Sve je više naših ljudi kojima se proizvodi dopadaju, al je, nažalost, mnogima preskupo iako su maloprodajne cijene dosta niže od cijena koje su prezentirane na našoj internet stranici - ističe Lejla.


Radončić: Kupci su uglavnom stranci



Ručni radovi mjesto su našli i u katalogu „Sundancea“


(V.ŠARONJIĆ - Avaz)