TUZLANSKI DOSJE

20.07.2007.
Selim Bešlagić se javnosti obratio pismom
Na Tuzlake je otvoren lov


Selim Bešlagić se obratio pismom javnosti u kojem od države traži da bolje štiti svoje državljane. O tome je u četvrtak razgovarao i sa Doris Pak, evropskom parlamentarkom. Njoj je obrazložio predratnu, ratnu i poslijeratnu genezu prilika u Tuzli. Predao joj je i pismo. Ukazao je na pravne vakume, kako u BiH, tako i u odnosu naše države sa susjedima. Takve vakume nacionalisti svih boja koriste da bi se i politički obračunavali sa protagonistima „tuzlanskog političkog modela“.
Kao indikator te tvrdnje jeste otvoreni lov na mnoge Tuzlake, čak i zbog formalnih začkoljica, koje, navodno, nadležnim organima „nisu poznate“.

Balans odgovornosti

„U vezi s istim problemom pisao sam i visokom predstavniku i tražiću kontakt sa njim. Obratiću se svim prijateljima širom svijeta, koji su gradu, meni i mojim saradnicima dodjeljivali nagrade za njegovanje suživota. Sada nas sve desne struje zajednički proganjaju. Na Tuzlake je otvoren lov“, telefonom je za “Oslobođenje” izjavio Bešlagić.

S početka obraćanja javnosti Bešlagić napominje da pismo nije pisao radi ličnih problema. Nije se branio poslaničkim imunitetom kada je priveden u državni Sud jer je nevin. Kao odgovoran čovjek, dok ga sumnjiče za navodne ratne zločine, poručuje da stoji na dispoziciji organima BiH:

„Istovremeno, teško mogu prihvatiti činjenicu da smo zbog toga ja i neki građani predmeti međunarodnih potjernica, čije raspisivanje ima političku pozadinu, ili da se protiv nas vode istrage u dvije zemlje i na taj način ugrožavaju naša temeljna ljudska prava“.

Bešlagić podsjeća da se u najtežim trenucima, zajedno sa građanima Tuzle, znao oduprijeti zlu i mržnji koji su nas zapljusnuli u proljeće 1992. Ukazujući na multietničnost grada, njegovu simboliku – i ranije i danas – u odnosu na ekstreme svih boja i nosioce fašističkih ideja, autor sve to smješta u koloplet aktualnog progona Tuzlaka:

Evropska ideja
„Grad smo odbranili jedinim legitimnim snagama koje su nam bile na raspolaganju - policijom. O tom kako je tuzlanska vlast funkcionisala u ratu, mogu svjedočiti brojni predstavnici međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija. Da smo radili najbolje što se moglo, svjedoče brojna međunarodna priznanja dodijeljena gradu, ali i meni lično! U tim teškim trenucima, Tuzla je bila jedini grad bez paravojski. Sačuvali smo njeno multietničko biće i pružili utočište desetinama hiljada onih koji su zbog toga što su pripadali drugom narodu i imali drugačija imena, protjerani sa ognjišta. I danas je Tuzla, na našu sreću i ponos, najznačajniji multietnički centar u kome nije uništena ideja evropske BiH“, piše Selim Bešlagić.
„Vjerovatno je i to jedan od razloga što se, prilikom izjednačavanja krivice, u Beogradu pokušava napraviti balans odgovornosti. Sukob na Brčanskoj Malti 15. maja 1992. se dogodio. Jedini način da se spozna puna istina o ovom sukobu je proces pred sudom. Ni ja, ni moji ratni saradnici od toga ne bježimo. Smeta nam što smo postali predmetom političkih razračunavanja u regiji. Dokazati da je bilo zločina na obje strane, pogotovu na primjeru Tuzle, ono je što nacionalisti danas itekako priželjkuju. Srpski posebno“.

U pismu se ukazuje na činjenicu da su do 2004. važila Rimska pravila puta. To je građanima pružalo zaštitu od hapšenja i političkih progona. Bešlagić tvrdi da je posljednjim hapšenjem Tuzlaka inaugurirana praksa od prije 1996.

Dvostruke istrage

“Ako su pravila prestala da funkcionišu zbog velike preopterećenosti Haškog tribunala, logičnim se čini zaključak da slična pravila ponašanja moraju međusobnim dogovorom utvrditi zemlje čiji građani najviše trpe“.

Jedan od indikatora pravnog vakuma je i u činjenici što se države „otimaju“ za slučajeve koje Hag vraća na Balkan. Tako u dvije države „vode“ isti slučaj. „Predmet Brčanska Malta Tribunal u Hagu je ustupio pravosuđu BiH. Zbog dvostrukih istražnih radnji (u BiH i Srbiji, op. a.) suočavamo se sa svojevrsnim lovom na ljude, koje hapse i privode samo zbog toga da bi se utvrdilo jesu li ili nisu državljani, u konkretnom slučaju BiH. Hapse i ljude na koje se potjernice ne odnose (Muhamed Brkić iz Šićkog Broda, op. a.)“, tvrdi u pismu Bešlagić.

(Vehid JAHIĆ - Oslobođenja)