TUZLANSKI DOSJESinoć u BKC-u Massimo Savić Tuzlacima je pjevao od srca Dva i po sata u punoj sali Bosansko kulturnog centra Tuzla sinoć je pjevao Massimo Savić. Baš ta puna sala, i činjenica da ulaznica za njegov koncert u prodaji nije bilo zadnjih par dana, bili su razlog njegove zahvalnosti svima koji su došli.  Nakon pozdrava, uz pratnju benda u sastavu: Boris Popov, Alen Spada, Luka Veselinović, Aleksandar Ismailovski, Željko Romac i Marko Lazarić, predstavljao je pjesme sa najnovijeg albuma „Dodirni me slučajno“, te pjevao hitove po kojima je i postao poznat. Massimo Savić je rođen u Puli 1962. godine, kao dijete živio je u Italiji, Australiji (u Sidneyu je završio peti i šesti razred), vratio se u Istru pa opet selio u Zagreb, i sva ta mjesta ostavljala su traga na njemu, te mu uz urođenu osobnost dala nešto što ga izdavaja od mnogih izvođača.  Sa Brankom Terzićem, Vedranom Čupićem i Emilom Krnjićem osnovao je grupu Dorian Gray početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, i od tada je manje ili više prisutan na sceni.  Tuzlacima je pjevao od srca, trudio se da im prenese svoje emocije, pjesme gotovo redom o tužnim i neostvarenim ljubavima, prolaznosti života, dirnule su mnoge sinoć u sali BKC-a. Bilo je tu i pokoje suze ali i zajedničkog pjevanja, dugotrajnog aplauza, te vraćanja na binu dva puta.   Uz svoje pjevao je i obrade Đonija Štulića (Gracija), Jure Stublića (Zamisli život u ritmu muzike za ples), Bijelog Dugmeta (Loše vino), pjesmu koju je radio sa Nenom Belanom (Zar više nema nas), ženskom grupom Meritas (Odjenom ti), noviju od Arsena Dedića (Nemam vremena) kojom je svima ukazao na prolaznost života i savjetovao da se živi dok može na način kako se želi bez mogućnosti kasnijeg žala za prošlim vremenima.  Massimo Savić živi i radi u Zagrebu, oženjen je i ima kćerku Mirnu. S.M. |