TUZLANSKI DOSJEDelić: Zašto šutimo, da li se stidimo silovanih žena? Na jučerašnjem Javnom dijalogu o seksualnom nasilju i odgovornosti država učestvovala je i dr. Amra Delić, koja kao neuropsihijatar ima veliko iskustvo u radu sa ženama žrtvama seksualnog nasilja. O samoj temi dala je dužu izjavu, koju zbog specifičnosti teme, vrijedi pročitati te je objavljujemo u cjelosti. Uključujemo i mogućnost komentarisanja za sve koje žele anonimno reći nešto o ovoj temu. Jučer su smogle hrabrosti da u diskusiji učestvuju i žene koje su doživjele strahote silovanja, pa ako su one bile hrabre da javno ispričaju svoju priču onda dr. Amra Delić s pravom postavlja pitanje: „Zašto šutimo, da li se stidimo ovih žena?“.
- Silovanje, samo po sebi, jedna je od najvećih traumatizacija za ženu koja može dovesti do trajnih promjena ličnosti i zahtijeva dugotrajan oporavak. Priroda „ratnog silovanja“ je multidimenzionalna i uključuje devastirajuće učinke višestruke traumatizacije (većina žrtava, osim silovanja, doživjela je gubitak doma, gubitke bliskih osoba, iskustvo boravka u logoru/ima, izgladnjivanje, prijetnje, zastrašivanja i izvođenje/a na streljanje, svjedočenje torturi, ranjavanju i ubijanju drugih osoba). Da bi bolje razumjeli složenost ove problematike, umjesto da gledamo na događaj koji dovodi do određenih posljedica, potrebno je da gledamo na proces traumatizacije koji nije ograničen na određeno vrijeme i koji se razvija postepeno u specifičnom socijalnom kontekstu. Studije upućuju da socio-kulturalni faktori utječu na reakciju žrtve na silovanje, simptome koje će ona ispoljiti, na terapijski pristup i dužinu tretmana. Iako je Međunarodni tribunal u Hague prepoznao i priznao „ratno silovanje“ kao „zločin protiv čovječnosti“, čime je „pitanje časti“ preraslo u pitanje ljudskih prava, mi u Bosni i Hercegovini, još uvijek živimo u kulturi u kojoj se silovanje smatra sramotom i poniženjem ne samo za žrtvu nego i za zajednicu. Iz tog razloga veliki broj „žena žrtava“ izbjegava govoriti o ovom iskustvu, posebno u javnosti. Zbog izostanka podrške šire zajednice, i 20 godina nakon prvih zločina „ratnog silovanja“, silovane žene su u stalnoj potrebi za psihološkom, medicinskom, socio-ekonomskom i pravnom pomoći, još uvijek se osjećaju uskraćenim, diskriminiranim i marginaliziranim. U Federaciji BiH, postojeći zakon o socijalnoj zaštiti koji regulira status „žene žrtve rata“, podrazumijeva davanje izjave/a u Udruženju “Žena žrtva rata” i ako to žele, izjava se proslijeđuje tužilaštvu. Te procedure, posebno u slučajevima vezano za procesuiranje ratnih žločinaca, uključuju detaljne rekonstrukcije traumatskog/ih događaja što je samo po sebi visoko traumatizirajuće. Neke se ne osjećaju sigurnim da bi to uradile. Neke od njih sreću počinioce zločina u prijeratnom mjestu prebivališta (povratnice) i plaše se o tome govoriti jer
Njihova trauma, tj. njihova žrtva, time ostaje nepriznata. S druge strane, „žene žrtve“ koje su se odlučile na taj korak, žale se na nepostojanje ili nedostatnost psihološke podrške tokom davanja izjava, što nerijetko dovodi do ponovne traumatizacije; neke imaju problem u postupku dokazivanja iskustva boravka u logoru, a veliki broj njih, iako im je priznat status „žene žrtve rata“ suočavaju se sa problemom nedostatne implementacije Zakona kojim je taj status reguliran. Veliki je broj pritužbi na teškoće u pristupu zdravstvenim uslugama, socijalnu ekskluziju, nedostatnost kontinuirane psihološke pomoći, sporost pravde, stigmu. Iz navedenih razloga, one smatraju da su dovedena u pitanje „ženska prava“ naspram „ljudskih prava“, jer ne osjećaju da je „žrtva“ koju su podnijele istinski priznata. Da bi bili efikasniji u pružanju pomoći ratnim heroinama, mi moramo djelovati unutar specifičnog kulturalnog konteksta koji je poprilično obojen „zavjerom šutnje“, što potvrđuje i veoma mala posjećenost Javnog dijaloga (oko 40 prisutnih). Uzimajući u obzir i individualni i kolektivni aspekt, neophodno je potreban interdisciplinarni pristup, koordinirana akcija vladinog i nevladinog sektora, strukturirana i sistematizirana dugoročna podrška i pomoć. Svako dalje ignoriranje i minimiziranje ozbiljnih problema sa kojima se one susreću pogoršava njihovu zdravstvenu perspektivu, stvara plodno tle za transgerenacijski prijenos traume, vodi daljem narušavanju njihovih prava, prava njihove djece i porodica, njihovom ponovnom žrtvovanju. Da bi se potpomogao proces destigmatizacije i reintegracije preživjelih silovanja, nedavno je u Tuzli pokrenuta inicijativa za osnivanje fondacije - humanitarnog društva za pomoć i podršku ovim ratnim heroinama, pa koristim priliku da vas pozovem da se pridružite toj inicijativi čiji je cilj psihološko osnaživanje „žrtava“ da same i slobodno iznose svoje stavove u vezi sa problemima u realiziranju njihovih prava, potreba i zahtijeva, a time i zaštita njihovog integriteta, kako bi se konačno iz uloge „žrtve“ premjestile u ulogu svjedokinje i preživjele „zločina protiv čovječnosti“, što je ujedno i jedini način da svoju višestruku traumatizaciju sagledaju iz druge perspektive, kazala je dr. Amra Delić iz Centra za Mentalno zdravlje. Inače, Centar za mentalno zdravlje u Tuzli jedini unutar javnog zdravstvenog sektora u BIH koji je, znajući cijeniti "ljekovitu moć grupe", osim individualnog tretmana poceo pružati i usluge kontinuirane grupne psihoterapije za žene žrtve rata. Silovanje kao jedan od načina uništavanja evidentiran je u mnogim ratovima. Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je na hiljade žena. Tačan broj nije poznat, neke žene su silovane višestruko i od strane više osoba, neke ni do danas nisu rekle da su preživjele silovanje, a mnoge silovane žene su i ubijene. 1993. godine osnovan je Međunarodni sud za progon osoba koje su odgovorne za ozbiljno kršenja Međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1991. Silovanje prema Haškom tribunalu može biti kažnjeno kao zločin protiv čovječnosti. Raspolaže se sa podatkom da je tek nešto više od trećine slučajeva procesuirano, s toga je neupitan značaj pokušaja da se javno progovori o ovoj problematici. S.M. Vezani tekst: Održan Javni dijalog o seksualnom nasilju i odgovornosti država |
