TUZLANSKI DOSJEPismo čitateljke Crni biseri Jadrana  Priznajem da me je pomalo grizla savjest kad sam se početkom jula zaputila sa porodicom na Jadran, destinacija Korčula. Teška godina teče, kažu da slijede još teže (nevjerovatno je kako se prognoze ove vrste na našim prostorima nepogrešivo obistinjuju), no bila je to prilika da se družimo 24 sata, nagradimo djecu za odličan uspjeh i pobjegnemo od poslovično loših informacija na medijima. Preko jedne tuzlanske turističke agencije izabrali smo, činilo se povoljno, hotel Bon Repos, nekoliko kilometara udaljen od centra grada. Bili smo tamo i potkraj prošlog stoljeća i činilo se kao dobar izbor. Sjećali smo se prelijepih plaža: Badije, Zavalatice, Bilin Žal-a, Pržina...Idemo, more je ipak more. Na lipi plavi Jadran.
Šta nas je dočekalo? Hotel u koji se od prošlog milenijuma nije uopšte ulagalo i koji, nimalo dostojanstveno, pred naletima novih stoljeća, lagano propada. Paučina, prašina, rasklimane česme čiji dijelovi ostaju u rukama, posteljina koja pamti generacije naših predaka, a ako je slučajno podignemo na propalim madracima bilo je fleka raznih vrsta i porijekla. Ovdje se mogla učiti historija i mikrobiologija. Za tuš-kabinu bilo je teško odrediti je li a) prljava, b) samo zahrđala, ili c) i jedno i drugo (zaokružiti odgovor pod c). Istina, lakše nam je bilo vjerovati u odgovor b, ali za svaki slučaj smo se kupali u papučama i zatvorenih očiju da bi nam promaklo što više detalja iz odgovora c. U restoranu nas je svih deset dana na vratima dočekivao izvjesni Hrvoje, koji je imao zadatak da utvrdi naš identitet, spoji to sa brojem sobe i dozvoli nam ulazak u „All inclusive“ restoran koji je, slično kao u Turskoj, nudio 3-4 glavna jela, ponudu od 2-3 različita voća i jedne do dvije vrste kolača. U 2 navrata se pojavio i sladoled; uslijedio je stampedo i borba do zadnje kugle, srećom bez ljudskih žrtava. Do kraja nam nije bila jasna njegova uloga (mislim na Hrvoja), ali svakako se ne radi o poslu koji zahtijeva veliku kreativnost. Mada je bio ljubazan, njegova dvometarska nabildana figura budila je strahopoštovanje pred svaki obrok. Sa kakvom je samo sigurnošću zaokruživao broj naše sobe. Ne daj bože da izneseš sendvič i Hrvoje, čuvar hrane u ljetnom periodu, to primijeti. I danas pred svaki obrok imam osjećaj strahopoštvanja kojeg mi je ulio naš plemeniti Hrvoje. Progutali smo i to (i Hrvoja i ponudu restorana), nećemo se nervirati; nikad dovoljno iznenađenja sa hrvatskim turističkim inovacijama. Na plaži nova razočarenja – tamo gdje su bili tuševi ostala je samo konstrukcija, nema nijedne kabine za presvlačenje, a jedini WC na plaži je bio zaključan. Poruka je jasna: dragi turisti ovdje se nemate pravo tuširati, presvlačiti, a što se tiče fizioloških potreba...eto vam mora pa se snalazite. A posli ćemo svima ćakulat´ kako Bosanci ništa ne troše i kako mokre u naš lipi plavi Jadran. Srećom bungalovi nisu bili daleko pa smo, vođeni našim civilizacijskim tekovinama, više puta dnevno tabanali prema našim fiziološkim potrebama na neugodnih 38-40 stepeni C. Začudo, WC kraj recepcije hotela nije bio zaključan i bio je besplatan za oba tipa korištenja; vjerovatno je načinjen ozbiljan propust u organizaciji? U večernjim satima, izuzevši repertoar za predškolsku djecu i djecu sa posebnim potrebama, kao i zvjezdanog neba (ovo zadnje je zaista bilo besprijekorno organizirano), nije se dešavalo apsolutno ništa. Nijedne ljetne bašte sa relaksirajućim „morskim“ muzičkim repertoarom, po kojem je prije 30-tak godina prepunjena terasa ovog hotela bila prepoznatljiva. No, sada izgleda poput a.oaze mira ili b.komemorativnog centra (zaokruži odgovor pod b) u želji da se turisti što bolje odmore. Do grada, gdje su takvi „sadržaji“ postojali, se treba pješačiti skoro pola sata mjestimično sablasno mračnim uskim stazama obogaćenim prirodnim preprekama i jurećim automobilima i motorima. Gdje si Hrvoje da nam i ovdje pružiš zaštitu? Postoji i varijanta taxi-brodice, ali to zadovoljstvo četveročlanu porodicu košta 80 kuna u oba smjera. I tako svaku noć. Prava bagatela. Nećemo se nervirati, godišnji je samo jedan, ali polako nam „puca film“. Odlučili smo ostatak ljetovanja iskoristiti za ono što nam, nadali smo se, ne mogu ničim pokvariti. Plivati, tj koristiti se onim što je našim susjedima Bogom-dato, more. Bile su nam pomalo sumnjive male brodice, jedrilice koje su se motale tik oko kupača (ponekad i zatrubili da se kupač pomakne izvan pravca plovidbe). Pitali smo se odakle im pravo da se usidre uz samu obalu i vozikaju gore-dole bez obzira na sve veći broj plivača. Pošto smo imali nekoliko plivačkih maratona dnevno i svo vrijeme na plaži zapravo provodili u vodi, imali smo prilično bliske susrete i sa tim plovilima. Pravi plivački slalom oko brodica (ko kaže da nema sadržaja?). Jedan od njih je prilikom isplovljavanja podigao prednji dio, kako reče naša kćerka „haubu“, i izbacio ogromnu količinu skoro ugljenisane crne mase koja nije mogla biti ništa drugo nego hrpa g.... Valjda su željeli ovo mjesto na lipom plavomu Jadranu restaurirati u atraktivnu septičku jamu? Našoj djevojčici nismo dali odgovor na pitanje šta je to, jer vjerovatno ne bi više zaplivala, a svi smo u nastavku tog dana, kao radeći vježbe za vratnu kičmu, držali glavu visoko, poput periskopa. Taxi brodicom otplovili smo na Badiju, ostrvo ranije poznato po sportskim terenima i činjenici da je na njemu sniman već zaboravljeni ex-Yu film „Crni biseri“. Ništa se od tog vrimena nii prominilo (ne čitati preminulo). Izgleda zapušteno, otužno, sportski tereni su postali neupotrebljivi, jedini sadržaj su bili izgladnjeli srndaći koje smo hranili svježim kupusom (made in Hrvoje). Uočili smo i novi trik hrvatske turističke ponude: ispod tuševa u obliku malih reflektora na nekoliko jezika piše: 30 sec. tuširanja - 2 kune. Niko se ne tušira, vjerovatno u znak protesta. Da im se predoči sadržaj iz haube broda, možda bi se neko na to i odlučio i tako dalje značajnim finansijskim sredstvima unaprijedio sve uspješniji hrvatski turizam. Zrak je, začudo, bio besplatan, kao i kupanje u moru. Opet propust u organizaciji? Preživjeli smo. Kad smo se konačno, začudo bez kožnih oboljenja ili crijevnih infekcija, dočepali našeg grada i all inclusive usluge našeg stana sračunali smo koliko nas je koštalo ovo zadovoljstvo. U bilans nismo uračunali istanjene živce koji se ubrajaju u nematerijalnu štetu. Nevjerovatno koliko ova jeftina verzija skupo košta. Tako je to u životu, najskuplje te kostaju stvari koje dobiješ džaba. I napravili smo odličan plan za iduće ljeto, ako Bog dadne da nas posluži zdravlje i ostanemo u skupini sretnika koji su zaposleni. Svakog dana od ranog jutra potražićemo „svoje mjesto pod suncem“ u hladovini naše Panonike, kupati se u sva tri jezera bez straha da će nas neka jedrilica klepiti po glavi ili posuti garavim sadržajem, tuširati se pod ispravnim tuševima za koje ne trebaju žetoni, ručati u hladovini nekog od restorana (ovaj put bez Hrvoja, kojeg zadnji put spominjem), a nakon popodnevnog odmora prošetati do Pivnice, Slane banje, Trga slobode... Kad ukalkulišemo i večernju šetnju sa nekim laganim ljetnim jelovnikom, kulturne i muzičke hepeninge Ljeta u Tuzli i Kaleidoskopa, ostaće nam i za bezvizni jednodnevni izlet do Beča, Budimpešte i obnovu garderobe za predstojeću jesen i novu školsku godinu. A na ove povoljne aranžmane na hrvatskom primorju koji nude samo ogoljele ispucale zidove, hrđu, paučinu i plaže bez tuševa, neka se odluče oni koji od nas imaju više para i živaca. Admira Atić-Tupković, Tuzlanka |