TUZLANSKI DOSJEEnes Imamović s ljubavlju o sazu i šargiji Instrumenti sa dušom oblikuju pjesme Jedan od najpoznatijih sazlija na području Tuzlanskog kantona svakako je Enes Imamović, nastanjen u Mihatovićima kod Tuzle. Enes već 30 godina izrađuje sazove i šargije u vlastitoj radionici, a osim ljubavi prema obradi drveta, rado na svojim instrumentima zasvira. Kažu da osim talenta za sviranje vrlo lijepo interpretira pjesme iz muzičkog opusa naroda BiH. - Sam sam naučio da sviram. Najteži je bio početak jer tada niko nije htio da me nauči i pokaže mi kako se to radi jer se to smatralo vještinom koja se ljubomorno čuva. No, ja sam bio uporan i uspio sam sam da savladam vještinu sviranja saza. U ono vrijeme u Tuzli je postojalo udruženje sazlija koje je okupljalo oko 45 članova. Znanje sam sakupljao pažljivo gledajući sazlije dok sviraju ili sam ih snimao pa kod kuće satima ponavljao ono što sam uspio da otkrijem, priča Enes i ističe da se i ovde pokazala tačnom ona stara poslovica da mez buke nema nauke. U međuvremenu, Enes je opremio radionicu i počeo je da izrađuje ove žičane instrumente. - U početku sam pravio male šargije. Nije bilo lako, a tek je odprilike 10 instrument počeo da izgleda kako sam ja želio. Težak je vakat, svijet jedva preživljava, tako da i prodaja ide slabije. To najbolje vidim iz evidenciju prodaje koju vrijedno bilježim. Prije pet godina više su se kupovali instrumenti, ali ono što je konstantno jeste da se za kupovinu češće odlučuju starije mušterije, dok su mlađi uglavnom rijetko kad zainteresovani, kaže Enes. U danima ramazana Enesa sve češće možemo vidjeti na TV ekrenima, ali i na manifestaciji „Ljeto u Tuzli“ gdje se Tuzlacima već dva puta predstavio u sklopu cjelovečernjeg koncerta KUD-a Šićki Brod, čiji je i član. Ekipu našeg portala ugostio je u svojoj kući, i za čitatelje Tuzlarija odsvirao je i dvije pjesme. Često se saz poistovjećuje sa šargijom, a ustvari radi se o dva različita instrumenta. Enes nam je pojasnio u čemu je razlika. - Šargije su na ovim našim prostorima došle prve i malo su starije nego sazovi. Šargija ima kratku dršku, a saz dužu. Međutim, to nije najvažnija niti presudna razlika između njih. Glavna razlika je u perdetima - pragovima, koji su drugačije postavljeni kod saza nego kod šargije. Zbog toga su i tonovi koji se poslije dobijaju drugačiji. Sa šargijama se svira više izvorna muzika, a saz je malo moderniji i mora imati najmanje 17 pragova da bi se lakše sviralo, a i sevdalinka zvučala bolje. Saz je većinom za ćejf, sijela i sevdah, pojašnjava Imamović. Za nadati da će saz i šargija, kao prepoznatljivi simboli Bosne i Bosanaca, i dalje imati značajno mjesto u našoj kulturi. I kako nam na kraju razgovora reče Enes, i njegova je želja da se mladi zainteresuju za sviranje ovih instrumenata kako bi se tradicija nastavila, a njihov zvuk i dalje slušao širom BiH. S.P. |