TUZLANSKI DOSJEUmjesto in memoriama Sjećanje na jednog čovjeka i jedno vrijeme Piše: Sinan Alić Skinuo sam ovih dana jednu posmrtnicu sa table na Bulevaru. Na njoj piše da je u 67 godinu života 12. septembra umro Jahić (Bege) Akif i da će biti sahranjen 21. septembra u Bremenu, Njemačka. Da na posmrtnici nije bilo fotografije ne bih je ni taknuo. Prepoznao sam Šefa i zbog toga se zadržah, pročitah i onda skinuh posmrtnicu. Ne znam ima li ikoga od urbane tuzlanske generacije šezdesetih i sedamdestih da ne znaju Šefa. Neki su ga zvali i Akelja, ali za većinu on je bio samo -Šef.  Odrasli smo u istom kvartu sa međom koju je označavao Nadvožnjak, on u Tušnju, a ja u Šestoj bosanskoj. Odrastali smo u vremenima kada je filmsko platno kreiralo naše poglede na svijet, način ponašanja, odjevanja, određivalo sadržaje naših snova... Šef se priklonio onima koji su kopirali Džems Dina ili možda Marlon Branda. I on je u životu bio „žestok momak“ makar sve to, mjereno današnjim aršinima, izgleda više romantično, zanesenjački, otkačeno, ponekad i smiješno. Jednostavno htjeli smo biti drugačiji. Šef se opredijelio za spartanski duh garniran filmskim forama i fazonima: metalnu šipku sa okačenim konzervama napunjenim betonom. I svaki dan se vježbalo da bi se pojavio „trokut“ od struke pa na gore, da bi se sa nabreklim mišićima moglo pobijediti u natezanju ruku, onako od dosade, možda u Partizanu ili u gradskom parku na klupi. I Šef je uvijek bio najbolji. Biti u njegovom društvu nikada nije bilo dosadno. Sjećam se kada smo kao osmoškolci u rukometnoj reprezentaciji škole „Jusuf Jakubović“, a selektor je bila nastavnica fizičkog Devleta Kapetanović, otiši u Mramor da odmjerimo snagu sa tamošnjom školom. Pobijedili smo, Šef je bio glavni, ali rukometanje nije bilo dovoljno da se izprazni mladalačka energija. Kad je u večernjim satima stigao voz iz Brčkog i mi se ukrcali odjednom u vagonu se oglasi patka. Prvo smo pomislili da je to neka Šefova caka – imitira patku, jer je gakanje dolazilo iz njegovog čoška. Uznemirala se i nastavnici, a onda je samo određenom društvu saopšteno da se sutra nađemo na Šerampovom brdu, tik iznad Nadvožnjaka u Tušnju. Patka je u međuvremenu zaćutala. Sutradan odabrano društo našlo se na Šerapšovom brdu, odnekud se pojavi Buretino (ne vrijedi objašnjavti onima koji o Tuzli uče iz Dragišinih vremeplova o kome je riječ) i iz korpe istrese oveću grudvu zemlje. Uze kamen, udari grudvu i ona se raspa, a nas zapahne miris svježe ispečenog mesa. I tek tada saznamo istinu o patki iz voza. U dosadi, dok smo u večernjim satima čekali voz, Šef je prošetao je između zgrada koje se okruživale željezničku stanicu u Mramoru, prišao nekom kokošinjicu, zavukao ruku i uhvatio. I on je mislio da je riječ o koki, pa je i sam bio iznenađen kada se gakanje raširilo vagonom. Opet je zavukao ruku u sportsku torbu i gakanje je prestalo. Buretino je udesio ugostitelsjko-kulinarski dio posla: uvaljao je patku u glinu, odnio na odlagalište užarene troske kod Krekine Mašinske radionice i tako smo imali nezaboravni piknik na Šerampovom brdu. Kada smo zakoračili u srednju školu Šef još više odskače u svojoj fizičkoj snazi i kondiciji. Vježbao je non- stop. Svako rukovanje sa njim pretvaralo se u kvrcanje ručnih kostiju svakog od nas. Zbog toga smo i izbjegavali rukovanje sa njim. Bez obzira na sve Šef nije bio nikakav siledžija, čovjek koji traži tuču, a u ona vremena prilično su se odmjeravali momci iz Tušnja sa onima na Pazaru, Kojšinu, Brdu ili Mosniku. I kada bi se našao u sličnoj situaciji sve se svršavalo filmskom brzinom. Razmjene se dvije tri riječi i protvnik leži na zemlj. Umjesto ruku ili nogu Šef je koristio glavu. Jedan udarac i nesretnik bi završio na zemlji. Klasični nokaut. I nije to bilo slučajno. Na potezu od Skvera pa do Nadvožnjaka u Tušnju gotovo i da nije bilo čitavog oluka. Na povratku kući sa gluvarenja u centru Šef je prvo, udarajući oluke, vježbao svoju „desnicu“, a onda je prešao na „peglanje“ oluka direktnim udarcem glave. Plav sa izrazitim crtama lica, podsjećao je na Kirk Daglasa u mlađom vremenima, bio je u centru pažnje gdje god se pojavi: na Gradskom bazenu, na igranci u Partizanu ili u večernjim satima na obaveznoj prozivci na Korzou. Gotovo da nije bilo trenutaka kada Šef nije smislio nešto otkačeno. Sjećam se da smo već kao momci dobili nekakv posao u Termoelektrani posredstvom Studentskog servisa. Imali samo zadatak da iz jednog magacina natovarimo vreće nekog izolacijskog materijala, mislim da je riječ o staklenoj vuni, i da prebacimo u drugi magacin. Pakovanje kao cementne vreće od 50 kilograma, a lagano kao perka. Lakši posao nismo mogli poželjeti. Jedan ili dvojica bili bi na kamionu i bacali vreće nama dole koji bismo napravili lanac i tako smo vreće slagali u dubinu magacina. Onda se Šef sjetio nečega. Odlučio je da u jednoj turi on bude bacač vreća sa kamiona, a kao prvi primač pojavio se Buretino. I sve je normalno, vreće lete kroz vazduh, mi ih samo preusmjeravamo slijedećem sve dok jedna vreća sa lica zemlje nije zbrisla Buretina. Gotovo je nestao u prašini koja ga je pokrila. Šta se dogodilo? Šef je negdje pronašao vreću šomotne mase, dvojica treba da je podignu, ubacio je to u kamion, a pakovanje je gotovo identično sa staklenom vunom. Naravno, snaga njegovih mišića je prikrila teret, vreća je poletjela, Buretino ispružio ruke da je prihavati ali je kao pokušen pao na zemlju i nestao u prašini. Opet u potrazi za nekim dinarom u džepu, pojavili smo se kao statisti u filmu Fadila Hadžića „Konjuh planinom“. Šef je čak uspio utrčati u jedan kadar vičući kako četnici dolaze. Puno godina kasnije nisam se mogao načuditi kada sam ga vidio na blagajni Elektrodistribucije Tuzla. Toliko energije u čovjeku, a sada običan činovnik, mislio sam. Onda je došao rat, pojavili se i četnici, a i Šef se negdje izgubio. Ko zna kakav, ali neki nemir ga je odvukao u Njemačku. Iz Njemačke je ovih dana stigla tužna vijest. Umro je Šef. Neko mi reče da je bio teško bolestan, a ja prosto ne mogu da vjerujem. Zar nešto može Šefa oboriti u krevet!? Nek mu je laka njemačka zemlja. Sigurno ćemo se sresti u čituljama! |