TUZLANSKI DOSJEDva lica iste ulice Sredinu u kojoj živimo vidimo onako kako želimo da je vidimo, zavisno od raspoloženja, tako je i snimamo. Nekad je to ružičasti pogled iako je dovoljno pomjeriti objektiv par metara u stranu pa da se ružičasto izgubi. Nekad je pogled siv pa se zumira ili isjeca da bi slika bila još turobnija. Krajnosti nikada nisu dobre pa se samo po sebi nameće da je najbolje kad nam je pogled realan i slika kakva takva je, bez uljepšavanja ili poružnjavanja stvarnosti. Ipak, ljudi smo, ne ide to tako jednostavno. Sigurno ste nekad imali priliku da na pitanje "kako si" čujete varijaciju odgovora "za dušmane sam mašala, a tebi ću reć da me bole leđa". Nešto slično se dešava i sa slikama. Pamtim odgovor kolege na primjedbu da je lijepo isjekao smeće sa jedne fotografije: "Ma neću da nam se dušmani smiju i uživaju". Uvod je možda i predug za dvije fotografije koje želim da vam pokažem. Snimljene su danas, slučajno, da se skrati vrijeme dok se čeka na zeleno svjetlo. Pogled desno, lijepa slika prave jeseni koju ne može da poružni ni prilično tmurno vrijeme.  Pogled lijevo, opet jesen, iste boje ali i prizor da nam se "dušmani smiju".  Prodaja na ulici nije naša izmišljotina. Ono što je naše je to da ljudi već godinama na tom pločniku prodaju svoje sitnice, ne da bi zaradili, već da bi preživili. Srećom po te ljude ima naroda koji zastajkuje, pogleda, ponešto kupi. Ja sam u onoj drugoj grupi koja gleda na drugu stranu jer mi je neugodno i jer se bojim da među prodavcima ugledam neko poznato lice. S razlogom, to mi se već dešavalo. Živimo u zemlji bez ikakve socijalne sigurnosti i samo nas jedna ili dvije plate dijele od toga da li ćemo šetati ili nuditi na prodaju nešto iz kuće. Dva su to lica iste ulice. Možemo gledati uvijek desno ali time nećemo izbrisati i ono što je lijevo. A.M. |