TUZLANSKI DOSJEDatumi: Šezdeset devet godina od izlaska prvog broja „Fronta slobode“ Neponovljiva imena Pripremio: Sinan Alić  Na današnji dan, 7. novembra 1943. godine, iz štampe je izašao prvi broj „Fronta slobode“. Novina je uspjela preživjeti dva rata, onaj Drugi svjetski u kome je rođena i posljednji u kome je Bosni i Hercegovini bila namijenjena uloga žrtve. „Front slobode“ nije preživio mir.
Tog datuma i projekta na čijoj su realizaciji radila neponovljiva imena kao što su Pašaga Mandžić, Cvijetin Mijatović, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Mladen Čaldarević, dr. Dušan Nedeljković, Dušan Blagojević, Meša Selimović i mnogi drugi, i kojeg se ne bi stidjele ni ozbiljnije države od sadašnje BiH, podsjećamo se citatima iz knjige „Vodonoše i vitezovi“, frontovaca i hroničara jednog vremena u Tuzli, Vitomira Pavlovića: „...Političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine zbog nagovještenih zasijedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a kreće u Bosansku krajinu. A sa njim i redakcija „Oslobođenja“. Tuzla, centar šireg područja pod kontrolom Titove vojske, nije smjela biti lišena jednog borbenog glasila... Odlučujuću riječ u poslovima takve vrste imao je Oblasni komitet Komunističke partije, mada se ne mogu mimoići ni prvi ljudi III korpusa, politkomesar Vladimir Popović i komandant Kosta Nađ. Oblasnim komitetom je rukovodio tandem – Cvijetin Mijatović Majo, sekretar i Pašaga Mandžić, u svojstvu predstavnika Pokrajinskog komiteta za BiH, sa sjedištem u zgradi blizu raskrsnice na Skveru, poznatoj poslije rata kao Dom zdravlja... Oni su izdali direktivu u osnivanju lista, o obrazovanju redakcije, odabiru ekipe grafičara... ... Rukopisi su pristizali a da se još nije znalo kako će se list zvati... Neka dojučerašnja, usputna svjedočenja sugerišu zaključak da su kumovi isključivo Cvijetin Mijatović i Pašaga Mandžić... Bilo kako bilo kumovi su spominjeli i „Glas“ i „Sloboda“ i druge revolucionarne imenice... Pred zoru je čvor presječen – biće to list „Naprijed“. Tokom dana, međutim u gomilici prispjele štampe našao se i istoimeni list hrvatskih partizana. Konačno je, vele, Cvijetin Mijatović ostao na „Frontu slobode“. Nezgrapan, čak boljševički nezgrapan naziv vremenom je omekšao; izborio je znak raspoznavanja u bosanskohercegovačkoj štampi: uz banjalučki „Glas“ i trnovsko, sarajevsko „Oslobođenje“ „Front slobode će sloviti kao najstariji i najdugovječniji... ... Jedinice Narodnooslobodilačke vojske držale su Tuzlu u svojoj vlasti 40 dana, tačnije 39; to je u poslijeratnom periodu raznolikih godišnjica, naročito pred raspad zemlje i sistema, iskorišćeno za priređivanje političkih, kulturnih i sportskih manifestacija pod nazivom „Četrdeset dana u slobodi“, u kojima je i „Front slobode“ imao svoje mjesto.  Mirnodopske i ratne priredbe imale su, sumnje nema, nešto zajedničko, koliko u ideji, toliko i u konkretnom obliku. Za vrijeme tih 40 dana, Redakacija nije pripremala samo novine; valjalo je pisati proglase, letke, parole, vijesti, govore, štampati plakate i brošure, pa i knjige; ovladati, dakle, mnogim zaduženjima Agitpropa; valjalo je organizovati i prosvjetno-kulturne priredbe, Jedan oblik propagande zaslužuje da se izdvoji iz cjeline – izložba ratne štampe. Prikazano je sve što je dotad izišlo u Tuzli ili u vojnim jedinicama i pozadinskim sjedištima širih prostora, od listova do šapirografisanih letaka, parola, ilustracija. Vojin Dimitrijević podsjetio je na tu manifestaciju u prilogu objavljenom u već pomenutom novogodišnjem broju „Fronta slobode“ od 1959. godine. „To je izložba u koju sam ja lično ulagao dosad najveću ljubav... Ljudi su je posjećivali, naročito borci. Za tu izložbu veže me jedna nezaboravna slika. Pred zgradom gdje je bila izložba, stajao je jedno veče stražar. Puška na ramenu, odjelo naše, osrednje, partizansko, a noge – noge bose. A snijeg je počeo padat“. Drugi broj „Fronta slobode“ štampan je na slobodnoj teritoriji Birča. I o tome je Vitomir Pavlović ostavio trag: „Prema ovim bilješkama i sjećanjima grafičara, u kopanju skloništa za štampariju učestvovali su samo grafičari, članovi Redakcije i još nekoliko povjerljivih partijskih radnika iz obližnjih sela. Među grafičarima su bili: Muharem Fizović, Pero Grinfelder, Salih Atić, Jusuf Arnautović, Sveto Korica, Meho Ramić, Muho Arnautović, Ćazim Topčagić, Ahmet Spahić, Esad Salihspahić, Boško Fišer, Fehim Kunosić i Osman Fizović“. Kada je izašao posljednji broj „Fronta slobode“ nije bilo snijega. Nismo bili ni gladni ni bosi. Niti smo morali kopati sklonište za štampariju. Bio je juni 2005. godine. Imali smo kompjutere, ali nismo imali dovoljno pameti da sačuvamo novinu koja se rodila kao „organ Antifašističkog fronta za istočnu Bosnu“. Stid me je imena spomenutih u ovom tekstu makar mislim da su nam se osvetili oni čiji su preci te daleke jeseni 1943. bili na suprotnoj strani od „Fronta slobode“. |