TUZLANSKI DOSJEPriča čitateljke Osmijeh  Volim posmatrati ljude. Slušati šta izuste dok se mimoilazimo na putu za svakodnevnicu. Obično su to obične riječi tipa: skupoća, struja, grijanje, zdravlje, bolesti...
Ono što me rastužuje jesu odsutna, smrknuta, zabrinuta lica ljudi koji sve češće izbjegavaju jedni druge jer su umorni od svih riječi, gore nabrojanih. Tiha i zabrinuta su čak i djeca, jedva razbuđeni školarci koji, mimo svih pedagoških standarda, idu cijele godine u prvu smjenu. Zato što je nekom ko nema školaraca to nekako logično. Opkoljava nas depresija. Onakva kakvu nismo osjetili još od decembra 1993.godine, godine kad sam nosila svoje prvo, nerođeno, dijete, grijala se na bubnjaru i kuhala hljeb od čudnih mješavina žitarica, naravno kad dođe struja u neko gluho doba noći. Neke moje prijateljice su te godine rodile zdravu djecu koja nisu zapamtile svoje očeve. Sada su to studenti, naizgled kao i svi drugi, ali ponekad buntovni jer su ranjivi. I oni su tihi i zabrinuti. Smara me već ta atmosfera kolektivne apatije tipa „samo nek ne puca“ i „Bože zdravlja“ dok gledam kako ljudi pucaju po svim šavovima, a ne djeluju ni zdravo ni sretno. Niko se više ne smije, smješka, osmjehuje. Odlučila sam napraviti mali eksperiment, sebe radi. Da vidim šta je to sa ljudima, ima li nade za moje sugrađane, hoćemo li doživjeti onaj osjećaj zajedništva, pripadnosti jednom narodu. Narodu koji je preživio nečovještvo, mržnju, zavist, zlobu i dozvolio da ga ponovo zatruju tim kancerogenim činima. Prvo zloglasna trojka, pa petorka, pa šestorka, pa sve u krug. Eksperiment je počeo sa školarcima, onima iz vječite prve smjene. Prepričavaju svoje statuse na fb i ljute se na komentare nepoznatih prijatelja, ljuti i zlobni, ko mali Gremlini, al´ bez Gizma. Prilazim polako prvoj grupi i smiješim im se. Toplo i prepoznatljivo. Gledaju me čudno, ko da se pitaju čija li sam mama i onda mi uzvrate stidljivim smiješkom, uz zagonetno „dobro jutro“. Okreću se za mnom, još uvijek djetinje nasmijani. Jedan nula za mene, za osmijeh zapravo. Onda nailaze njihovi antipodi, dobroćudni penzioneri. Sporim koracima prelaze ulicu prema pijaci i čvrsto stišću tanke izlizane novčanike sa ostacima penzije koju su netom primili. Put im presijecaju bezzube figure koje kupuju zlato i s(r)ebro, dobro plaćaju. Dostojanstvene vremešne penzionerke ne odriču se tako lako svojih uspomena. Puno ih je ostalo na pijaci u Srebreniku, one zloglasne ´93.godine. Dosta je bilo, više se ne puca, barem tako kažu. Opet osmijeh i „dobro jutro vam želim“! Uzvraćaju mi istom mjerom, samo glasnije, grlenije. Sretni što ih još uvijek neko primjećuje i pozdravlja. Čvrstim korakom prođoše pored trgovaca uspomenama, ne obazirući se na cijenu dana. Sad slijedi najteži dio. Zaposleni i oni koji se tako osjećaju. Užurbani i namršteni ulijeću u poluprazne autobuse. Žene su u mislima već na ručku, muškarci mojih godina izgledaju stariji nego što zapravo jesu. Zabrinuti ili bez ideala, skoro je isto. Sjedam na prvo prazno mjesto i smiješim se ženi koja gleda kroz mene. Ne odgovara mi nijednim znakom, lice je nekako zamrznuto i bezlično. Pokušavam opet, pitam kako je. Odgovara tihim glasom da se zaputila u Narodnu kuhinju, da je radila 20 godina u Diti, a sad nema šta jesti. Bolesna je, al nema knjižice, ni markice. Pridružuje se drugi glas, ništa bolje nije ni kod privatnika, to su savremeni robovlasnici. Ništa od osmijeha i njegove blagodeti čini mi se. Odjednom se iz gornjeg dijela autobusa začu gugutanje neke zdrave bebe koju je mama povela na vakcinu. Tepanje i širok bezzubi osmijeh, ljepši od svih zlatnih. Hrabre su ove mlade majke.čini mi se hrabrije od mene one davne 1993. Pokušavam misliti pozitivno, radovati se Novoj i godinama koje predstoje. Ne ide Treba živjeti dan po dan i radovati se svakom sljedećem, govore mi mudriji od mene. Kako bez osmijeha ? Priča čitateljke Tuzlarija koja želi ostati anonimna. |