TUZLANSKI DOSJEIzdaje se  Za ovaj prilog nije bilo potrebe da neko od saradnika namjenski slika prostore koji se izdaju. Dovoljno je bilo uzeti nekoliko slika snimanih za druge potrebe i iz njih isjeći dijelove na kojima se vide prazni poslovni prostori.     Ima ih svuda, na svakom koraku, čak i u najprometnijim dijelovima grada. Svi to vidimo osim onih koji bi to zaista trebali da vide i izvuku neki zaključak o efektima svoga (ne)rada. Ne trebaju nam ni federalne ni evropske statistike da bi znali da smo donji u svemu. Prazni poslovni prostori rječito govore o kupovnoj (ne)moći stanovništva, o nezaposlenosti i o prevelikim nametima koje je država natovarila na leđa bilo kakvoj privatnoj inicijativi. Evropska kriza, svjetska kriza, recesija, to su bogomdani izgovori našim političarima što bi i imalo smisla da smo mi izvozno orjentisana zemlja, ali nismo. Naša država podsjeća na firmu bez računara čije slabo poslovanje direktor opravdava skupim softverom i računarskim virusima. Niko ne kaže da svijet nema uticaja na našu ekonomiju ali on je zanemariv u odnosu na unutrašnji uticaj skupe državne administracije i nezasitog apetita političara. Niko od njih ne traži da budu ekonomski Ajnštajni već samo da prepišu ponešto od boljih od sebe. Čak ni to ne znaju pa su i jadnu fiskalizaciju prepisali od još jadnije Srbije, a mogli su, na primjer, od Njemačke da prepišu kako se nezaposlenost rješava stimulacijom malih firmi sa jednim ili dvoje zaposlenih. Zar treba nauka pa da se izračuna da je od pola miliona nezaposlenih bolje dvjesta hiljada zaposlenih pa makar za njih poslodavci, kao olakšicu, uplaćivali samo trećinu sadašnjih doprinosa? Ne. Umjesto bilo kakve ekonomske politike njima je zanimljivije da se bore za poziciju prvog u maloj bari punoj političkih krokodila. A krokodili ko krokodili, svi isti k´o da ih je jedan ćaća napravio. A.M. Ovaj tekst smo objavili u junu prošle godine i kada smo ga ponovo pročitali zaključili smo da mu ne treba ništa ni oduzeti ni dodati. Pola godine je prošlo, situacija se ne popravlja, što je i normalno, ne može se ekonomija države popraviti sama od sebe. Izvršna i zakonodavna vlast uporno se bavi sama sobom, vrhunac ekonomske politike im je preživljavanje na kreditima MMF-a. O zapošljavanju, investicijama, povećanju proizvodnje, samo se priča i to kad moraju, bez i jednog konkretnog poteza. Rezultat svi znamo, em smo najsiromašnija država u Evropi, em smo 17-ti na spisku najjadnijih država svijeta. Istovremeno, Lagumdžija, Dodik, Čović i bratija, gomilaju nekretnine i pare u milionskim iznosima. Niko više ne spominje "državu za čovjeka". Možete li misliti dokle se nisko palo kad je i besramne političare stid da izbacuju tu glupu predizbornu parolu. V.K. |