TUZLANSKI DOSJEHoće mi se, može mi se  Rijetko se dešava da u vidokrugu nemamo primjer nekog "čudesnog" parkiranja, pojava je toliko učestala da ne objavimo ni deseti dio slika koje nam čitaoci pošalju. Ove današnje objavljujemo iz dva razloga, zbog jadnog pregaženog plavog stubića i zbog utiska da se snalažljivim parkiranjem mnogo češće bave vlasnici skupljih automobila.  Da ne zaboravimo čitaoca, koji nam je poslao slike, on kaže da ih je snimio zato što mu se dešava da zbog petominutnog zadržavanja odmah hoće da mu blokiraju točak dok ovom Audiju ne prilazi niko, što će reći, znamo mi da nismo svi jednaki ali više boli kad se ta nejednakost ovako javno demonstrira. Što se tiče plavog stubića, ovako temeljito ga je zgnječilo neko teže vozilo, a možda je i macola pripomogla. U svakom slučaju stubić lijepo ilustruje čak dvije poslovice, onu "nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari" i drugu "koliko para toliko i muzike". Hajde što su ružni, još nisam čuo da je neko pohvalio njihov izgled, preslabi su brate. Ko zna koliko ih je iskrivljenih, zgaženih i izvaljenih širom grada, nije ih lijepo vidjet takve ali se ipak ne može reći da nisu ispunili cilj i smanjili divlje parkiranje. Tamo gdje ih nema pješaci teško izlaze na kraj sa parkiranim vozilima. Drugim riječima, neka stubića pa makar i ovih plavih uz nadu da će doći bolja vremena u kojima će biti zamijenjeni bar sa sličnim onima pored pravoslavne crkve i vladikinog dvora. Utisak da su izbjegavanju plaćanja parkinga i divljem parkiranju skloniji vlasnici skupljih vozila možda je varljiv samim tim što su takva vozila upadljivija. Nije baš logično da neko ko ima skupo vozilo štedi na parkingu, prije će biti da se radi o demonstriranju sile u stilu "hoće mi se, može mi se". Takvi smo i tako će biti sve dok ne profunkcioniše pravna država. U ponedjeljak, znači. A.M. |