TUZLANSKI DOSJEU zemlji staraca BiH će do 2050. godine biti zemlja s najstarijim stanovništvom na svijetu Bijela kuga ulazi u Bosnu i Hercegovinu kroz širom otvorena vrata i polako ali sigurno pretvara je u zemlju staraca. Taj fenomen je u smrtni zagrljaj uhvatio i zemlje u susjedstvu i svojevrsna je refleksija događaja koje preživljavamo posljednje dvije decenije. Još je prošle godine UN-ov Odjel za populaciju procijenio da će BiH do 2050. godine biti zemlja s najstarijim stanovništvom na svijetu. Ako pogledamo demografske podatke Agencije za statistiku BiH od 1991. godine do danas, uočit ćemo da se broj živorođene djece permanentno smanjuje. Društvenog odgovora na ove činjenice nema jer ne postoji ni kolektivna svijest o fenomenu starenja bh društva. Šta nas tek čeka u budućnosti?  Prije tridesetak godina, rađalo nas se dva puta više (71.000 umjesto današnjih 30.000). Mogući razlozi za sve manji broj novorođene djece su brojni: diskriminacija žena pri ostvarivanju prava na rad u zavisnosti od bračnog statusa, nezadovoljavajući tretman i prava u toku trudnoće ili porodiljskog odsustva, ekonomska situacija u državi, nezaposlenost, socijalna nestabilnost, opći osjećaj nesigurnosti... Prema mišljenju brojnih stručnjaka, ipak se glavnim razlogom za pad nataliteta u zemlji može smatrati ekonomska nestabilnost. Zašto se sve manji broj žena odlučuje na majčinstvo? Diskriminacija žena počinje već na razgovoru za posao, gdje je legalno i društveno prihvatljivo postavljati pitanja kao što su Jeste li udati? Jeste li u vezi? Planirate li djecu? Kada i koliko? Ukoliko se odluče zasnovati porodicu, žene u BiH se susreću sa nejasno definiranim pravima, komplikovanim sistemom za njihovo ostvarivanje, diskriminacijom na osnovu mjesta prebivališta, potencijalnim otkazom, ali i otežanom mogućnošću zapošljavanja ili vraćanja na posao nakon poroda. Problem neusklađene legislative Problem ostvarivanja prava na porodicu i potomstvo u BiH se percipira kao „ženski”, što vodi do jednodimenzionalnog pristupa njegovom rješavanju. Stoga se i dešava da za posljedice najčešće krivimo poslodavce - posebno privatni sektor, a zaboravljamo da je sistem koji ne pruža zaštitu i podsticaje poslodavcima kao ni porodiljama - ekonomski neodrživ. Još jedan od suštinskih problema je i to što su zakoni koji tretiraju ovu oblast različiti od entiteta do entiteta, od kantona do kantona. To je očito, recimo, na primjeru dvije kolegice koje dijele isti ured u državnoj službi Bosne i Hercegovine, imaju istog poslodavca, obavljaju isti posao za koji su jednako plaćene, a zatim odlaskom na trudničko i/ili porodiljsko odsustvo ostvaruju različita prava. Porodilje iz Republike Srpske primaju punu plaću iz javnog Fonda za zaštitu djece RS-a, dok su porodilje iz Federacije BiH prepuštene kantonalnoj legislativi i praktično diskriminirane na osnovu mjesta prebivališta. Nezaposlene porodilje u Kantonu Sarajevo, koji, može se reći, porodiljama pruža najbolje uvjete, primaju mjesečnu naknadu od 120 KM u trajanju od godinu dana, dok porodilje u Unsko-sanskom kantonu imaju pravo tek na jednokratnu pomoć od 100 KM. Diskriminacija žena pri ostvarivanju prava na rad Niti jedan model ne pruža ni približno dovoljna sredstva za izdržavanje djeteta. Između 32 i 35 hiljada žena u BiH koje se godišnje odluče na osnivanje porodice ostvaruju različita prava u zavisnosti od toga gdje žive, jesu li zaposlene ili ne, rade li u privatnom ili javnom sektoru te konačno na osnovu pristupa informacijama o pravima. Nije rijedak slučaj da žene dobiju otkaz dok su na trudničkom i/ili porodiljskom odsustvu pod izgovorom da su ‘loše radnice’ ili ‘tehnološki višak’. Upravo to se desilo A.B. koja je, tvrdi, dobila otkaz za vrijeme medicinski dokumentovane visokorizične trudnoće (pogledajte video). Da stvar bude ironičnija, otkazno pismo, u kome je poslodavac obavještava da se kao ‘loša radnica’ i ‘tehnološki višak’ ne vraća na posao, uputila joj je nevladina organizacija koja se, između ostalog, bavi edukacijom o demokratiji i ljudskim pravima. A.B. je odlučila da satisfakciju potraži na sudu. No, koliko je ovakvih i sličnih slučajeva ostalo zatomljeno i neregistrirano? Koliko je žena ostalo uskraćeno za ostvarivanje prava na rad i koliko ih je preživjelo traume zbog socijalno neosjetljivog društva? Te brojke nam nisu dostupne, no zato jesu one o starenju bh populacije. Šta nas čeka u budućnosti? Projekcije Ujedinjenih naroda za Bosnu i Hercegovinu u vezi s ovim pitanjem su zabrinjavajuće. Naša zemlja bi 2050. godine mogla biti zemlja sa najstarijim stanovništvom na svijetu. Do tada će broj stanovnika opasti na 2, 5 miliona, a do 2100. godine na manje od 2 miliona, sa malim udjelom radnosposobnog stanovništva. Ukoliko se bh. vlast ne počne podrobnije baviti ovim problemom koji se za nju čini nevidljiv, spomenute projekcije bi se lako mogle ostvariti. Selma Tvrtković Priredio(la): FTV |