TUZLANSKI DOSJE˝HEJ VI!˝ Piše: Fehret Hrustić  Nekada su učitelji/učiteljice Prvi maj - praznik rada, dočekivali s pjesmom u igrama sa svojim đacima, noseći zastave domovine i veseleći se novim radnim zadacima, novim radnim pobjedama prenoseći znanje u male glave koje su samo čeznule za lijepom i mirnom budućnošću.
A kako je to danas? Kako će ti učitelji/učiteljice danas dočekati Prvi maj - praznik rada, bez marke u džepu? Šta za njih danas znači taj dan kada se teškom mukom bore za svoja prava kako bi ostvarili radom zasluženu plaću? Kako očekivati da, oni koji trebaju, na mlade generacije prenesu značaj tog Međunarodnog dana, da im daju do znanja koliko je to značajno, kada im ne smiju obećati da će u budućnosti i oni sami, kada završe školovanje moći pronaći posao, primati redovno plaću i imati zakonom zagarantovana, a ne ugoržena, prava? Hej Vi! Jeste li se ikad zapitali kako je učitelju/učiteljici koji nije primio plaću i ne zna kada će je primiti? Jeste li se pitali o čemu razmišljaju ulazeći u svoja odjeljenja pred znatiželjne glave dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka? Ulazeći u odjeljenja učitelji/učiteljice, sa suzom u očima, sve svoje probleme ostave iza vrata pokušavajući na sve načine svojim đacima dati bar tračak nade u bolje sutra. Jeste li ih već osudili na poniznost i sažaljenje njihovih đaka? Pitate li se bar poslije odgledanog TV dnevnika, ili poslije pročitanih novina i razgovora sa poznanicima, kakve tragove ostavlja zbilja u dječijim glavama koju Vi stvarate? Jeste li ikad razmišljali o tome kakve će uspomene oni ponijeti iz ove Vaše zbilje, iz zamagljene stvarnosti? Sjetite li se ponekad kako ste Vi u njihovim godinama živjeli u jednom sretnom vremenu u kome je bilo više ljepote i ljudskosti? Doduše, za Vas je i ovo vrijeme sretno, jer zavaljeni u svoje fotelje mislite da ste vječni i da možete sve što hoćete. Niko Vam ništa ne može i neće jer svi misle da ste važni i da možete „trasirati“ i dječije živote. Pitam se kakva će svima nama biti budućnost i šta nas još može snaći dok nas vode i zavode političari „opće prakse“, koji odjednom postadoše sveznalice, univerzalci, rukovodioci širokog spektra funkceonerisanja, nezamjenjivi foteljaši? Učitelji/učiteljice i o tome uglavnom očajno šute. Plaše se govoriti jer misle što će pomisliti njihovi đaci. Hoće li ih razumijeti i bar oni shvatiti. Onda malo oslušnu i čuju kako đacima krče crijeva, te shvate da je i njima glad došla. Uzbude se i pomisle na svoje kredite i zatezne kamate, na skupe lijekove, režije, na ono malo što za hljeba ostane kada se (ako se) plaća dobije. Sve u svemu ostaje im da dostojanstveno šute i misle na penzije koje jesu male, ali su bar za sada redovne, ako boreći se za egzistenciju i preživljavanje do penzije uopće i dođu. Fehret Hrustić (dugogodišnji prosvjetni radnik) |