TUZLANSKI DOSJETUZLA UOČI 15.MAJA 1992 GODINE Napuštanje grada od jednog dijela srpskog stanovništva Tuzle Raspaljivanje vjerske i nacionalne mržnje prema nesrpskom stanovništvu, naručito prema Muslimanima, homogenizacija Srba, želja i težnja da Bosna i Hercegovina postane sastavni dio Velike Srbije a ne nikako suverena i samostalna država u kojoj bi Srbi živjeli ravnopravno sa ostalim, samo su neki od uzroka koji su uslovili ovu pojavu. Kako se ovaj čin napuštanja grada nije mogao ostvariti bez pojedinačnih odluka onih koji su to učinili proizilazi kao logičan zaključak da se radi o ljudima koju su to svjesno uradili. Da nisu željeli da odu oni bi ostali u gradu onda kada mu je bilo najteže, a kada su to učinili o njima se više ne može govoriti kao o građanima koji ovom gradu i njegovim žiteljima žele dobro. U političkom i moralnom pogledu njihov ispit zrelosti završen je negativnom ocjenom. Neposredno prije sukoba na Brčanskoj Malti koji se dogodio 15. maja 1992. godine, oko 6.000 Srba otišlo je u pravcu istoka, prema majevičkim šumama. Krečući se majevičkim brdima ˝bjegunci˝ iz Tuzle mogli su vidjeti mnoge kamione i šlepere kako prazni čekaju vijest da je Tuzla ˝pala˝ pa da se upute u pljačku njenog materijalnog bogatstva. Da su taj dan članovi SDS-a i njemu naklonjeni Srbi priželjkivali, svjedoči i prijem koji je 14.maja 1992 godine priredio u ondašnjem Domu JNA potpukovnik Mile Dubajić za uži krug uglednih i ˝provjerenih˝ Srba, članova SDS-a. Prijem je protekao u obostranom nazdravljanju. Te večeri dogovoreno je da se dio zgrade bivšeg Doma JNA ustupi za potrebe SDS-a s tim da poslije napuštanja Kasarne za tri dana na istom mjestu organizuje nova svečanost na kojoj bi se proslavljalo ˝oslobođenje˝ Tuzle i ulazak jedinica jedinica bivše JNA i četnika u grad. Na ovoj svečanosti trebalo je odlikovati učesnike ˝oslobođenja˝ Tuzle, članove SDS-a i njihove pristalice i za to je bilo pripremljeno oko 6kg raznih znamenja i odlikovanja s različitim srpskim motivima. Smatrajući da će uskoro ponovo doći u Tuzlu, znamenje je bilo sklonjeno u preduzeću Tehnograd, gdje je pronađeno. Iako im nikakva opasnost nije prijetila mnogi Srbi iz Tuzle otišli su iz grada a da svojim komšijama o tom odlasku nisu rekli ni riječi. Tek kada je napuštanje grada bilo završeno, ljudi u Tuzli su bili ne malo iznenađeni kad su saznali ko je sve otišao. Pitali su se: zar je moguće da smo živjeli sa ljudima koji su bili u stanju da takvo nešto urade? Prema do sada prikupljenim podacima zna se da je ovaj masovni odlazak Srba iz grada bio pripremljen i da je njime rukovodio i da je njime rukovodila SDS. Pismena i usmena obavještenja o odlasku dostavljana su posebnim kuririma i neki pojedinci koji su odbili da idu nimalo se nisu zbog toga pokajali, utoliko prije što im niko nije pravio smetnje u njihovom radu i životu. Prešavši na onu drugu, agresorsku stranu, mngoi od tih prebjega stavili su kokarde na kape, dok su drugi, da bi dokazali svoju odanost srpstvu, počeli da pucaju iz topova minobacača i mitraljeza na grad u kome su do tada živjeli. Odlazak vise stotina zdravstvenih radnika, među kojima je bilo dosta ljekara raznih specijalnosti, 79 univerzitetskih profesora, docenata i asistenata, zatim mnogi prosvjetni radnika iz osnovnog i srednjeg obrazovanja te kadrova iz oblasti sudstva, bankarstva, privrede i drugih grana djelatnosti vise je pogodio one koji su otisli nego građane Tuzle koji su ostali u svom gradu. Među onima koji su otišli nalazi se veliki broj onih koji su u ovaj grad dosli iz Srbije i Crne Gore. Oni su se u njemu zaposlili i stekli dodatne kvalifikacije i razne oblike strucnog usavrsavanja, oni su bili ti koji su iz Srbije i Crne Gore u Tuzlu dovlačili svoje rođake i prijatelje i tu ih zapošljavali u vrijeme kada je hiljade Tuzlaka sa fakultetskom ili drugom diplomom bilo bez posla. Iza velikog broja građana srpske nacionalnosti, koji su napustili grad i otišli na neprijateljsku terirotiju, ostao je znatan broj stanova koje je trebalo iz bezbjednosnih razloga pregledati. Pregledom ovih stanova, a bilo ih je oko 8.840, u njima je do kraja 1992.godine pronađeno dosta oružja i municije i drugog bezbjednosno interesatnog materijala. Pronađeno je blizu 1.900 raznih vrsta pješadijskog i lovačkog naorušanja i to: 229 automatskih pušaka, 739 poluautomatskih pušaka, 126 pušaka M-48, 73 puškomitraljeza, 69 ručnih bacača, 16 snajperskih pušaka, 126 lovačkih karabina, 206 pištolja, 76 ručnih bombi, 189.870 komada metaka raznih kalibara, te drugog naoružanja i materijalno-tehničkih sredstava i opreme. U izjavi koju je u drugoj polovini jula 1992 godine dao za ratno izdanje "Oslobođenja" za tuzlansku regiju Ilija Jurišić načelnik javne bezbjednosti u OSUP-u Tuzla, posebno napominje da je oružje pronalaženo na raznim mjestima u potpuno ispravnom stanju. Interesatno je kaže Ilija Jurišić da su radnici OSUP-a Tuzla najviše naoružanja našli u stanovima na čivilucima, na i u regalima, pod kaučima, nepodmazano, dekonzervirano. Spremno znači za upotrebu. S metkom u cijevi. Šta bi bilo da su se Dubajićevi i Milićevi komandosi vratili s Banj Brda u Tuzlu 16.maja, veliko je pitanje. Zna se šta se dogodilo u ostalim mjestima. Bivša JNA je za cijelu godinu ilegalno naoružavala jedan narod, i to je glavni uzrok sadašnjeg genocida i masakra. U POžarnici i Kovačevu Selu Dubajić i njegovi teroristi davali su seljacima i radnicima i po dvije cijevi po kući Za sve priloge o Brčanskoj Malti korišteni podaci iz knjiga "Zemlja između istoka i zapada", "Tuzlanski nekrologij", "podaci iz novina Front Slobode", "Podaci Televizije Tuzlanskog kantona". |