TUZLANSKI DOSJEVremenska prognoza za august-septembar Olujni oblaci od GIKIL-a kreću prema zgradi Vlade TK  Ditini radnici se spremaju za štrajk glađu, radnici GIKIL-a za generalni štrajk. Iznad zgrade Vlade TK vazduh treperi kao da nebo gori, sprema se oluja. Za razliku od Ditinih radnika koji sa nekoliko transparenata ne mogu da privuku pažnju ni portira na ulazu u zgradu Vlade, GIKIL ima hiljadu radnika. Nije to jedina razlika. Dok Ditinim radnicima mogu da poruče da pare traže od vlasnika fabrike, u slučaju GIKIL-a većinski vlasnik je sama Vlada, a i ona je bez para, puno više nego vlasnik Dite. Niko do sada nije odgovarao za privatizacijsku pljačku koja je rezultirala sistematskim uništenjem svih većih predratnih fabrika. Ni oni koji su pljačkali, ni oni koji su im to omogućili, nisu do sada imali razloga za strah. Slučaj GIKIL bi mogao da bude ta prekretnica jer je navodna briga za sudbinu 1200 radnika rezultirala glamuroznom nebrigom za državnu imovinu. Iako je zadržala većinsko vlasništvo, Vlada je upravljanje nad GIKIL-om predala u ruke britansko-indijske kompanije “Global Ispat” koja je u vlasništvu bogate i prebogate indijske porodice Mital. To bogatstvo spominjemo samo iz jednog razloga jer se u istoriji još nije desilo da se ogromno bogatstvo stiče spašavanjem propalih fabrika i radnika već naprotiv, njihovim proždiranjem. Sve što se dešavalo od privatizacijskog poroda GIKIL-a pa do danas već je davno viđena, bezbroj puta ponovljena priča. "Global Ispat" je preuzeo upravu nad fabrikom ali svoje privatizacijske obaveze nije ispunio, em nije izvršio obaveze po ugovoru u iznosi od oko 45 miliona KM, em nije isplatio ni milionske dugove dobavljačima i povjeriocima, em je odmah od starta počeo da proizvodi nove gubitke. Prema revizorskom izvještaju, samo u 2005. godini nazidan je gubitak od 50 miliona KM, danas se priča o gubitku od 190 miliona KM. Sad dolazi ono najzanimljivije. Više od pola tog gubitka pada na teret Vlade TK koja se bori i sa tekućom likvidnošću, a kamoli da ima 100 miliona KM za pokrivanje gubitaka. Šlag na tortu dolazi na kraju, kao odgovor na pitanje "kome to GIKIL duguje tolike pare?". Najveći dio duga napravljen je prema britanskom trgovačkom divu, kompaniji "Stemcor", preko koje je išlo kompletno vanjskotrgovinsko poslovanje GIKIL-a. Jeftinom prodajom koksa i skupom nabavkom sirovina i repro materijala, dug prema kompaniji "Stemcor" prerastao je ukupan temeljni kapital GIKIL-a. Logično je upitati se zašto bi neka britanska kompanija dopustila da se nazida tako veliki dug za kojeg zna da ne može biti plaćen? Odgovor je u isprepletanim poslovnim vezama "Global Ispata" i "Stemcora" i nejasnim vlasničkim odnosima u kojima je "Stemcor" vlasnik dijela "Gobal Ispata" a i "Global Ispat" je izgleda vlasnik dijela "Stemcora". Nekako sve navodi na pomisao da u slučaju GIKIL-a "Global Ispat" duguje sam sebi, te da je taj dug nazidan i nerealan kad je u pitanju "Global Ispat" ali je vrlo realan kada je u pitanju Vlada TK. Epilog ove priče nameće se sam po sebi. Vlada TK nema novca ali ima većinski udio u vlasništvu nad GIKIL-om i svoj dug može platiti jedino tim vlasništvom. GIKIL ili neka firma pod novim imenom, koja će se iz ove situacije iznjedriti, biće 100% u vlasništvu jedne ili druge korporacije, svejedno. Riječ je o proždiranju pa je svejedno ko je onaj koji proždire. Kanton će ostati i bez fabrike i bez para, možda još i sa par desetaka miliona duga, ali ne bi smio ostati bez odgovora ko je zakuhao ovu kašu i ko je krivac za prelivanje državne imovine u privatni džep, ovaj put još i strani. Onaj, vjerovatno se radi o više osoba, ko je upravljanje kompanijom prepustio manjinskom vlasniku bez efikasne kontrole kako taj manjinski vlasnik upravlja zajedničkom imovinom, kriv je do neba. Čisto sumnjamo da će radnici, ako dođe do generalnog štrajka, prihvatiti objašnjenje da je sve to učinjeno kako bi se njih zaštitilo. I ne treba kriviti Indijce, oni rade ono što im je cilj, da budu još bogatiji, krivi su naši koji su im to dopustili i pomagali. A.M. |