TUZLANSKI DOSJERadnička pomoć za Bosnu - dvadeset godina poslije Nekako u ovo vrijeme mjeseca augusta 1993. godine u Tuzlanski logistički centar u Zagrebu stigao je faks iz Londona. Poslao ga Tuzlak koji se tamo našao nakon izbijanja agresije. Bilo je to kratko saopćenje da su tri kamiona pomoći za Tuzlu i njene rudare krenula 9. augusta ispred tvornice satova Timex u Dundeeu. Na svom putu do Dovera zaustavljat će se u većim mjestima i vršiti kampanju za podršku Bosni i Hercegovini, a na kraju faksa je stajalo da im Logistički centar Tuzle u Zagrebu pruži potrebnu pomoć kako bi nastavili put do Tuzle.
Istovremeno krenuo je i drugi konvoj iz Švedske preko Danske, Češke Republike, Austrije i Slovenije. Kada je konvoj iz Engleska prešao u Evropu tu se jedan kamion odvaja i putuje kroz Francusku, Švicarsku, Italiju i Sloveniju. Druga dva kamiona su se uputila u Belgiju, Holandiju, Njemačku, Češku Republiku, Austriju i Sloveniju. Treći konvoj krenuo je iz Slovačke preko Mađarske do Zagreba. Svi konvoji imali su isti zadatak – u većim mjestima na svom putu vršiti kampanju za podršku Bosni i Hercegovini i multietničkoj Tuzli.
Logistički centar Tuzle u Zagrebu trebalo je da bude mjesto gdje će formirati jedan veliki konvoj i krenuti za Tuzlu najkraćim putem preko Županje, Orašja i Srebrenika, a ne preko Splita kako se putovalo do tada. Ideja o organiziranju konvoja potekla je od običnih članova rudarskih i drugih sindikata Engleske da se pomoć koju su rudari Tuzle pružali rudarima Engleske tokom njihovog Velikog štrajka 1984./85. vrati na ovaj način. Pred kraj augusta kamioni su počeli pristizati u Zagreb. Trebalo je osigurati odobrenja da konvoj može izaći iz Republike Hrvatske u Županji. Išlo je teško i sporo. Dani su prolazili bez vidljivih rezultata. Neki članovi konvoja nisu mogli ostati duže, pa se pomoć donirala izbjegličkim kampovima u Hrvatskoj. Tri najupornija kamiona uspjela su stići do Županje, ali nisu mogli izaći iz Hrvatske. Vratili su se u Zagreb, te preko Splita pokušali doći do Tuzle. Zima ih je uhvatila u bosanskim planinama gdje su se i zaustavili. U izvještaju iz oktobra mjeseca stoji: „Workers Aid je drugačija, jer, pored prikupljanja pomoći koliko je moguće više za Bosnu, njen glavni cilj je izgradnja međunarodne solidarnosti radničke klase neposredno sa radnicima u Bosni. Za kratko vrijeme od svog osnivanja naša kampanja je naišla na veoma dobar odziv. Naša kampanja je već privukla istaknute ličnosti iz radničkog pokreta, ali i nacionalne i lokalne sindikalne organizacije i radnička udruženja. Mi ne namjeravamo prestati s organiziranjem konvoja. Već razmatramo ideju o organiziranju evropskog konvoja naredne godine“.
I nisu klonuli duhom. Po povratku u svoje zemlje nastavili su sa još žešćom kampanjom, a posebno je prednjačila grupa iz Engleske. Organizirat će još 15 konvoja koji će stići u Tuzlu i okolna mjesta, organizirat će blokadu Glavne komande UNPROFOR-a u Zagrebu, organizirat će posjete tuzlanskih sindikalaca Engleskoj i Francuskoj, organizirat će studijski boravak tuzlanskim umjetnicima u Bristolu, donijet će na stotine paketa koje izbjegle osobe šalju svojim porodicima, prijateljima..., organizirat će stalne mirne proteste naspram Downing Streeta, za Novu 1995. godinu dovest će Desert Storm sa svom opremom, tonskom i svjetlosnom, na kamionu, organizirat će velike demonstracije nakon pada Srebrenice, organizirat će veliki konvoj umjetnika. 
Jedan glumac, koji nije mogao dobiti ulogu u filmu Iza neprijateljskih linija, jer je tečno izgovarao naše riječi, napisao je monodramu koju je izvodio po Engleskoj i Kanadi, a izveo ju je i u Tuzli. Napisano je na stotine protestnih pisama, štampano na stotine brošura i drugog materijala.
Preduga je lista šta su sve učinili za Bosnu i Hercegovinu i Tuzlu. Da bi ostao pisani trag napisana je knjiga Pružanje podrške protiv etničkog čišćenja u Bosni. F.Ibrahimović |
