TUZLANSKI DOSJEOdbrana Tuzle od agresora 15.maj 1992.godine Sukob na raskrsnici Brčanska Malta Nakon upozorenja Meše Bajrića da će biti ubijen ako ode na Ozren, Dubajić mijenja odluku i jedinice bivše JNA se povlače iz Tuzle prema Majevici. U kojoj mjeri je ovo upozorenje uticalo na promjenu odluke o izmjeni pravca kretanja to se za sada ne zna, ali se pouzdano može pretpostaviti da je Dubajić o tome konsultovao više vojne organe i da je od njih dobio odobrenje da tako postupi. Iako su izlazi na zapadnom i istočnom dijelu grada bili dobro osigurani, ova promjena tražila je od branilaca istočnog dijela grada da se brzo i efikasno prilagode novonastaloj situaciji. Na području Slavinovića položaje su držali pripadnici Četvrte manevarske čete i Ratna stanica milicije Slavinovići. U blizini njih, idući prema gradu bili su pripadnici Ratne stanice milicije Sjenjak, čije je odjeljenje u Grabovici dio svog ljudtsva rasporedilo duž šume ispod Badri. Kao pojačanje Stanici milicije na Sjenjaku, iz Ši Sela je oko 19 časova stigla veća grupa pripadnika tamošnje milicije, koji su zajedno sa jednim pridodatim vodom iz Ratne stanice milicije Kula zaposjeli liniju do benzinske pumpe u Slavinovićima. Na Brčanskoj Malti i u Skojevskoj ulici pored pripadnika iz više manevarskih jedinica, na odgovorajućim položajima bili su raspoređeni svi pripadnici Ratne stanice milicije Brčanska Malta. Dva odjeljenja iz čete Poštari Prvog tuzlanskog odreda, zauzela su položaj između kula G i G, dok su ostala dva to isto učinila od raskrsnice Hotela «Bristol» do Pošte. Prije nego što je kolona krenula, iz Stanice «Brčanska Malta» upućeno je pet ljudi Muhamedu Brkiću, načelniku policije, koji se nalazio na prostoru prve vojne kapije. Nedaleko od raskrsnice Brčanska Malta, na putu koji vodi prema Ši Selu, bilo je postavljeno oklopno vozilo vlastite izrade tzv «mrgud», koji je u to vrijeme predstavljao značajno odbrambeno sredstvo.
Kada je u poslijepodnevnim časovima došla u Kasarnu Komisija SO Tuzla, njeni članovi su zaključili da među oficirima postoji velika nervoza i napetost. Posebno je bio arogantan i neprijateljski raspoložen potpukovnik Dubajić, koji je u više navrata prijetio da će sravniti Skojevsku ulicu. Prema jednima, Komisija je imala zadatak da snimi stanje u vezi sa provaljenim magacinima na Kozlovcu, dok Jasmin Imamović, sekretar SO Tuzla i predsjednik te Komsije, ističe da je ona imala zadatak da izvrši primopredaju Kasarne koju je vojska napuštala. Da bi se objezbjedio miran prolaz kolone Jasmin Imamović, sekretar SO Tuzla i član njenog Kriznog štaba, nazvao je iz Kasarne Centar veze: «Uzmem radio i nazovem Halida Tabukčića u Centar veze. Kažem da prenese Meši da kolona u toliko i toliko sati izlazi, da izađe bezbjedno, da je sve dogovoreno, da sam ja ispred Kriznog štaba tu u Kasarni. Oni su se svi okupili oko mene da vide da li ja to nešto foliram ili govorim ozbiljno. Ja sam mislio da ću na kraj kolone, pa kad oni krenu negdje ću kliznuti, međutim, govorim im kako im garantujem bezbjednost. Kaže meni onaj Maks: Jel garantuješ, e sad ćeš ti u sredinu kolone. Sad sam ja vrebao da se uklopim u kolonu između nekih vozila koja vuku nešto što nije oružje, municija i vojska. Našao sam sebi jedno pogodno mjesto i rekao Blagoju (Blagoje Stankić-vozač): Iza ovog kamiona. Vidim Brko je tu (Muhamed Brkić), nema nikakvih problema, nema govora o nekom incidentu. Po odobrenju Kriznog štaba Predsjedništva SO Tuzla, koloni je dozvoljeno da napusti Kasarnu. Na čelu kolone bio je oklopni transporter u kome je bio potpukovnik Mile Dubajić. Na njegovo insistiranje u ovaj transporter smješten je Enver Delibegović. Na transporteru su se nalazili snajperisti spremni da otvore paljbu. U ovoj koloni bio je i Jasmin Imamović sa vozačem Blagojem Stankićem. Ovaj dio kolone bezbjedno je prošao raskrsnicu i put prema Slavinovićima. Drugi veći dio kolone kreno je odmah iza prvog i na čelu ovog dijela bili su u milicijskim kolima Muhamed Brkić i Mato Divković. U nastojanju da stignu prvi dio kolone, njih dvojica krenuli su nešto brže i začelje te kolone stigli u Gospiću.  Nakon što je jedan dio ove kolone prošao u Slavinovićima zaposjednute položaje, oko 18:50 časova, radio-vezom dato je upozorenje da vojnici bivše JNA pucaju ispod cerada i da se o tome vodi računa. Pošto je uskoro došlo do prekida u ovoj koloni i otvaranja vatre sa jednog oklopnog vozila po benzinskoj pumpi u Slavinovićima o čemu Operativni štab SJB Tuzla prvi obavještava Rahman Šabanović, komandir Ratne stanice milicije Sjenjak, svima koji su to vidjeli bilo je jasno da će do sukoba doći. Da se puca po milicionerima, Operativni štab su iz Slavinovića obavijestili komandiri Ekrem Selimović i Kadro Pekarić, ali ni tada nije izdata nikakva naredba za dejstvo. Tek kada je sa Brčanske Malte stigla obavijest da vojska puca po građanima i stambenim objektima, Meša Bajrić je, kao komandant Operativnog štaba SJB Tuzla, rekao Iliji Jurišiću, koji je pored radio-stanice, da prenese pripadnicima milicije i manevarskih jedinica njegovo naređenje: ODGOVORITI VATROM NA VATRU!. Sukob, koji je 15.maja 1992.godine počeo u 19, 02 časova na Brčanskoj Malti, bio je najbolji dokaz da građani Tuzle i njene okoline ne žele da svoju slobodu zamjene za neslobodu koju bi im donio srpski i svaki drugi hegemonizam. Trenutak kada je počela sudbonosna bitka za odbranu grada  Pojedina vozila iz vojne kolone umjesto na istok krenuli su prema Sjenjaku i Ši Selu.  Naši borci su ih spriječili u tome. Vozilo iz kolone na trotoaru, na ulasku u naselje Sjenjak  Brčanska Malta 15.05.1992.godine vojna kolona je stala. Ubrzo će uslijediti explozije do duboko u noć, jer se u kamionima nalazila municija i oružje.   Zapaljeni su i pojedini stanovi, na slici zgrada superbloka (Mahmuta Bušatlije)  Explozija  Sekretar Imamović, koji je bio u prvom dijelu kolone, umjesto da ide do Požarnice, naredio je vozaču Blagoju Stankiću da vozi do Simin Hana, a kada tamo dođe da se okrene i vrati u Tuzlu. Međutim, kako je uskoro došlo u Simin Hanu do otvaranja vatre iz vojnih vozila, Imamović je uspio da se skloni i nakon više teškoća i opasnosti sutradan vrati u Tuzlu. Njegov vozač Blagoje Stankić ostao je u Simin Hanu, gdje se priključio koloni koja je odlazila iz Tuzle. Negdje na ulazu u Kovačevo Selo, Dubajić je saznao za događaj na Brčanskoj Malti. Kolona je tada zaustvljena, a vozila koja su dovozila ranjenike sa Brčanske Malte bila su razlogom da je poručnik JNA Maksimović repetirao pištolj i prislonio ga Enveru Delibegoviću na čelo rekavši mu da je on kriv za sve. Na intervenciju Mileta Dubajića, Delibegović je ponovo vraćen u transporter a kolona je nastavila put do Kovačevog Sela. Indikativan je podatak da su pripadnici UNPROFOR-a već tada boravili u Kovačevom Selu i da su obavili razgovor sa Miletom Dubajićem i njegovim oficirima. Po riječima Envera Delibegovića, Dubajić je upozorio policajce JNA da će mu za život Delibegovića lično odgovarati. U kući izvjesnog Bojića, Enver Delibegović boravi zajedno sa grupom četnika koji su pričali o svojim «podvizima» u Vukovaru. Uskoro je uslijedilo granatiranje Tuzle. Ujutro oko 11 časova, Enveru Delibgoviću je dozvoljeno da uspostavi vezu sa Selimom Bešlagićem koji kako kaže Delibegović nije znao da sam ja u Požarnici. Do evakuacije Aerodroma Dubrave, Delibegović je ustvari bio taoc kojeg su držali dok kolona sa Aerodroma ne stigne na područje koje kontrolišu jedinice bivše JNA i četnici. Aerodrom je evakuisan 18.maja 1992.godine, Nakon prolaska kolone kroz Simin Han pojavili su se Nihad Mahmutović i Vukosav Ašanin. Tek tada je Delibegoviću dozvoljeno da se, zajedno sa njima, vrati u Tuzlu. Prema izjavama očevidaca, do sukoba je došlo na slijedeći način: Kada je čelo drugog dijela kolone bilo u visini autobusne stanice na Brčanskoj Malti, iz Skojevske ulice je sa jednog vojnog vozila otvorena vatra. Smatrajući da je to uobičajna provokacija, na ovo nije odgovoreno. Međutim, kada je ustanovljeno da se djejstvuje po civilima i stanovima, kao i po braniocima, na vatru je odgovoreno vatrom. Sa obje strane strane Skojevske ulice i svih drugih zaposjednutih položaja, pripadnici milicije i manevraskih jedinica otvorili su takvu vatru da je kolona već u prvim minutama bila razbijena. Dva vojna kamiona, koja su se pokušala probiti prema Ši Selu, preciznom paljbom, spriječena su da to učine. Srednji dio kolone bio je blokiran u Skojevskoj ulici, dok je zadnji dio pokušao da se probije prema Kasarni. Iz zgrada i drugih zaklona u pravcu kolone ispaljeno je hiljade kuršuma i iz prvog kamiona, koji je bio zaustavljen u blizini kafića «Papagaj», počeo je da se pojavljuje veliki plamen. U kamionima su se nalazile velike količine eksploziva, municije i granata. Zapaljeno je 13 kamiona iz kojih su potom čitava tri sata odjekivale detonacije i eksplozije. Projektili i druga eksplozivna sredstva letjeli su na sve strane, a požar koji je iz zapaljenih kamiona sukljao osvjetljavao je mnogo šire područje od onog na kome se dogodio sukob. Koliko su bile snažne eksplozije artiljerijske i druge municije vidjelo se kasnije kada je ustanavljeno da su geleri padali i u stanove na osmom spratu u Skojevskoj ulici. Te večeri, osim kamiona, zapaljeno je i devet stanova dok je broj razbijenih prozora, izloga i oštećenih fasada bio mnogo veći. Na strani branilaca Tuzle poginulo je pet pripadnika MUP-a, a ranjena su još 34 milicionera i 5 civila. Prema izvršenoj identifikaciji, u ovom sukobu poginulo je 34 pripadnika bivše JNA, a 39 ih je ranjeno i svi su liječeni u Kliničkom medicinskom centru na Gradini. Na pravoslavnom grobulje ˝Pučile˝ u Bijeljini sahranjeno je 29 agresorskih vojnika. Nikada još nije objavljen zvaničan spisak mrtvih. Neka je rahmet i slava svim našim borcima koji svoje živote dadoše u odbrani Tuzle od agresora. Za sve priloge o Brčanskoj Malti korišteni podaci iz knjiga "Zemlja između istoka i zapada", "Tuzlanski nekrologij", "podaci iz novina Front Slobode", "Podaci Televizije Tuzlanskog kantona". |
