TUZLANSKI DOSJENesretna sudbina radnika nesretne fabrike Nekoliko radnika Dite već četvrti dan štrajkuje glađu ispred zgrade Vlade TK. Uobičajeno je da se broje dani ali iza njih su i tri hladne noći. Prve sam prošao parkingom ispred Vlade, padala je kiša, a oni se skupili ispod zgrade, na onih pola metra što su kao nastrešnica. Pod šatorom bi im bilo bolje ali im policija još u augustu nije dozvolila da postave šatorsko naselje.  Ujutro sam ih vidio ispod drveta na rubu parkinga, poslije čujem da im policija nije dozvolila da se zadržavaju uz zgradu. Policija radi što joj se naredi, a naredbodavci su u zgradi. Kažu da za radnike ne mogu ništa učiniti jer je Dita privatna firma. To je tačno ali je isto tako i tačno da je neko iz državnog aparata kriv što je vlasnik Dite uspio da nabije tolike dugove, i za porez, i doprinose i plate. Ne radi se o par hiljada maraka niti o par mjeseci. U pitanju su milioni i godine. Radnici sve vrijeme pričaju o kriminalu u vezi sa Ditom. Nije na medijima da utvrđuju istinitost tih priča, država je ta koja treba da to utvrdi. Od nje do sada nismo čuli ni da su vlasnici Dite krivi, a ni da su "čisti", nismo čuli ni ima li propusta sa strane države. Ne može se reći da država nije ništa činila. Ministar industrije Knežiček je nešto pokušavao, dogovarao, čak i potpisivao nekakav protokol o prodaju Dite beogradskoj firmi "Beohemija", mada smo i tada bili sumnjičavi pa napisali da nam se ne sviđa što su Protokol o prodaji Dite potpisali predstavnici firme Beohemija, Ministarstva industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona (TK) i sindikata firme Dita Tuzla, tačnije, što među potpisnicima nema vlasnika "Dite" koji su "Ditu" i doveli do prosjačkog štapa. Tu epizodu sa Beohemijom Vlada više i ne spominje, sad je u opciji stečaj fabrike, a u stečaju radnici najgore prođu. U stvari, radnici prođu loše u svim varijantama, dobrim dijelom i zato što se svako bori samo za sebe, što nema solidarnosti. Baš o toj (ne)solidarnosti pisala nam je prošle godine čitateljka čija majka dijeli nesretnu sudbinu, sada to možemo reći, bivše fabrike deterdženata. Nađite strpljenja i pročitajte to pismo. A.M. Draga moja Tuzlo, Ja sam kćerka radnice "Dite". Šaljem vam ovaj mail u nadi da ćete ga obajviti, i da ću probuditi barem ona meka srca. Mi odrastamo u apsolutno nezdravoj sredini i svaka nastranost koja nam se servira postaje nam normalna. Trebao bi dobar sociolog da objasni našu nezainteresiranost i pasivnost, Mi smo, KAO, temperamentan narod, dobar narod, spreman u svakom trenutku da pomogne. I?  Šta sada radimo? Sjedimo i gledamo dnevnik, ili čak ni toliko jer ne želimo da nam loše vjesti oduzimaju dragocjenu energiju. Dragi moji sugrađani, nije normalno da ljudi koji su gradili ovu državu i državu prije ove, danas mole za komad hljeba, za jedan miran dan kada znaju da djecu mogu poslati u školu, za jedan miran san. I ja sam na TV-u gledala proteste i štrajkove raznih sindikata, radnika, štrajkačkih odbora, priče o nezaposlenosti, reviziji privatizacije, stečaju, korupciji, zloupotrebi položaja, mobingu, nezaineteresiranosti nadležnih organa, skupštinama, ministarstvima, vladama ... Ne mogu više ni da se sjetim svih ružnih riječi jer očito nisam obraćala dovoljno pažnju. I ja sam prije gledala i činila NIŠTA. Sada ne mogu da šutim jer gledam svoju mamu kako se gasi. Moja mama je bila vrlo jaka žena, puna duha, putovala po cijelom svijetu, igrala s nama, djecom iz ulice, kockica, fudbala, odbojke, pričala najbolje viceve. Znala je napraviti po 100 palačinaka kad mi dođe pola razreda, onako iz dosade. Moji prijatelji su više volili s njom da se druže nego sa mnom. Kada je tata u ratu bio na liniji ona se odlično nosila s time. Tada sam bila mala i nisam razumila ništa ali sada kada zamislim da moj momak ode u rat mogla bih da crknem. Ali ne i moja mama, ONA je bila naš heroj, a tatina snaga. Kada su svi govorili da treba da idemo iz Bosne ona je bila optimista i odlučno rekla ne. Bila je puna nade u bolje sutra, željno dočekivala naše petice jer je mislila da će to nešto značiti za uspjeh.  (Taj uspjeh danas je samo mamin ponos ali ne i sigurnost) Moja mama se klela u kvalitet AVE a poslije i ARIXA, sve do onog trenutka kada je nekome palo na pamet da ih uništi. I sada gledam kako se ta gromada od žene, ličnosti, rasipa u prah. Ovih dana je ne viđam često jer je sa radnicima na kapiji "Dite" ali kada je kući uvijek je zamišljena, prazno gleda u jednu tačku i ne progovara ništa osim o banditima, lopovima, krađi. Dugo nije ispričala vic niti nas zezala do suza. Moje suze teku samo nad njenom sudbinom. Srce mi se kida kada vidim da većina maminih prijateljica s posla idu na psihoterapije i piju antidepresive, da lijekove za pritisak dijele međusobno kao žvake. Tužno je da ljudima ugase struju jer nemaju čime platiti račun. Pa samo zamislite taj život i tjeskobu. I kada se sjetim kako su došli u tu poziciju, pa tačno mi dođe da razbijam. Nećemo se lagati ali neko je nekome dozvolio da ne poštuje zakon, neko je nadležan za privredno pravo, kriminalne poslove, korupciju. Ti ljudi sjede sigurno ušuškani u svojim foteljama i mudro ih zaboli briga. Dobijaju redovno svoje plate a i uvijek "ka´ne sa strane". I nije ovdje riječ o sudbini moje mame niti radnika Dite. Osvijestimo se! Koliko je fabrika zatvoreno i koliko ih posluje negativno??? Ko puni državni budžet? Jedna po jedna fabrika se zatvara, mnoge sudbine su tuznije i tuznije. Ali kako ćemo svi mi sutra imati posao. Ko će nam zaraditi zdravstvo, školstvo, penzije. Ne možemo još dugo izdržati od prodaje uvezenih proizvoda. Koliko imamo nezaposlenih tehnologa, pravnika, ekonomista, hemijskih tehničara, Pa ovo su vaše sudbine! Ovo je nepravda, a ona najviše zaboli. I još uvijek se pitam zašto šutimo kada nam neko krade državu, kada nam neko krade posao, budućnost i slobodu, a kada komšija uđe 10 cm u tvoj posjed potežemo sjekire. (Još uvijek mi treba dobar sociolog da mi ovo objasni). Danas se gasi Dita, a ko je slijedeći? Ja vas molim da zbog vas samih podržite radnike Dite. Otiđite i provedite makar sat-dva sa njima. Moja bi želja bila da što veći broj građana dođe u znak protesta, ali ako ne to, onda makar da ti radnici znaju da nisu napušteni i zaboravljeni. Pojedinac ne može ništa sam ali masa može sve. Dođite i tražite svoja prava zajedno sa radnicima.  Oni traže svoje doprinose i plate a vi možete tražiti nova radna mjesta, poštivanje zakona o radu, uvođenje novih zakona koji su više u korist radnika ili čak i u korist poslodavaca koji zbog monopola, nemogućnosti naplate ili prevelikih nameta ne mogu poslovati. Zajedno možemo tražiti sva prava. Penzioneri, i vi tražite svoje penzije, jer ko zna do kada ćete ih moći primati u ovoj državi. Nezaposleni tehnolozi, u Diti je prije rata bilo oko 1400 radnika, danas ih je oko 140, razlika su vaše šanse za dobar posao. A gdje su ostali giganti TK-a. Molim i vas, redakciju portala da se zauzmete da informišete građane o dešavanjima u Diti. Unaprijed sam zahvalna svima. U srcu Bosanka! |