TUZLANSKI DOSJESulejman Kupusović Otvoreno pismo Milici i Vladi Keroševiću  Sulejman Kupusović Poštovana gospodo, Dođe tako vrijeme kada neke stvari treba reći jasno i glasno; i zbog nas starijih koji smo počeli mnogo toga zaboravljati, i zbog mlađih koji o tome samo nešto nejasno naslućuju i špekuliraju. Posebno je to važno u ovim danima kada vaš animozitet spram svega što predstavlja Narodno pozorište Tuzla dobija obrise nevjerovatnog i zgražavajućeg. U svojih četrdeset godina teatarske karijere jedna od stvari u koju sam apsolutno siguran jeste da NIKADA NIJEDNOM POZORIŠNOM GLUMAČKOM PARU nije jedno pozorište na teritoriji ex-Jugoslavije učinilo toliko benefita i privilegija koliko vama dvoma. Još od Vladinog položenog prijemnog na beogradskoj Akademiji dramske umjetnosti i Milicinog neuspjeha, kada je tadašnja uprava NP Tuzla odmah pozvala Milicu u amgažman i dodjelila vam komforan stan. Izuzetan status „prvog akademca iz tuzlanskog bazena“ pratio Te je je i kasnije kada su se samo načelnici općine Tuzla mogli pohvaliti takvim vrhunskim tretmanom, a nikakvi univerzitetski profesori i Titovi generali. Zahvaljujući kontraverznom, ali teatru beskrajno odanom Mustafi Hadžijaliću bračni par Kerošević je bila najuzvišenija kulturološka činjenica Tuzle o kojoj je društvo trebalo brinuti. Nikada poslije nijedan od glumačkih korifeja iz tog tuzlanskog kraja (Meliha Fakić, Emir Hadžihafizbegović, Mirsad Tuka, Selma Alispahić, kao i mlađi od Elvire Aljukić, Armina Ćatića, Mide Kušljugića do Ade Omerovića) nije imao niti će imati takav status kao što ste imali vi, zar ne?! I mene si, Vlado, kao mnoge u početku fascinirao svojim talentom i nepresušnom energijom, ali je nažalost manirizam kojem si itekako sklon podosta okoštao Tvoju ingenioznost i onemogućio Te da se svrstaš u elitnu glumačku reprezentaciju i Jugoslavije i BiH, kojima si svojim početnim ostvarenjima ciljao ali nikada u kasnijoj zrelijhoj fazi svoje karijere nisi pripadao. Radovala me je činjenica da sam osobno svojim rediteljskim radom podosta učinio na kreiranju nekih važnih Tvojih uloga poput „Krika“, „Samoubice“ i „Zmaja od Bosne“, kao i da sam Ti pomogao u realiziranju Tvoje funkcije umjetničkog rukovodioca NPTz što je bila još jedna rano ukazana čast Tebi od uprave teatra. Poznata mi je i Tvoja frustriranost što niste mogli oboje napraviti glumački iskorak prema teatarskim centrima Sarajeva i Beograda upravo zbog vaše sudbinske oslonjenosti jedno na drugo i razlike u umjetničkom dometu. Ja ne znam šta se dešavalo između Tebe i Eldina Tabučića u zadnjim godinama rata, da li su prevladali jezični, nacionalni ili financijski argumenti, ali bilo mi je žao što je vaša pupčana veza za tuzlanskim hramom Talije naprasno prestala. U godini 1996. kada sam bio umjetnički rukovodilac NPTz pokušavao sam da proniknem u to vaše zamešetaljstvo i nisam uspio. Dobijao sam tužne vijesti o vašem zlopačenju zajedno sa Sabrinom Sadiković po Njemačkoj u godinama nakon rata, i zato sam odmah iskoristio prvu priliku da Te pozovem da igraš veliku ulogu u mojoj „Djelidbi“ u Kamernog teatra 55, u ansamblu kojeg su činili tada najveći bardovi be-ha glumišta (Uroš Kravljača, Zoran Bečić, Miralem Zupčevič, Dragan Jovičić i inni). Insistirao sam kod Gojera da Te obavezno vratimo u BiH i to preko Sarajeva uz tada najveći mogući honorar i dostojan hotelski smještaj, kao što sam kasnije molio Miralema Zupčevića da Te angažira u netom otvorenoj tuzlanskoj Akademiji dramske umjetnosti, iako je svima bilo poznato da on nije bio nimalo sklon Tvom glumačkom izražaju i estetici. Hvala svevišnjem da si Ti tu priliku itekako znao iskoristiti uz pomoć svojih svekolikih tuzlanskih relacija - sve do mjesta dekana Akademije koje obnašaš već godinama. 
Vlado Kerošević u "Krojcerovoj sonati" Bila mi je razumljiva vaša borba da se Milica vrati u angažman u NPTz i pored nekih proceduralnih prepreka. Sa svoje strane mnogo sam pomogao da Milica ne dobije konačan otkaz zbog neprisustva u repertoaru pozorišta insistirajući kod direktora Iliktarevića da bude u mojoj podjeli za predstavu „Hanka“. Iz principijelnih razloga nisam mogao dozvoliti da neko u kasnijim godinama svog života i karijere ostane na ulici. To se ponovilo i kada sam pravio podjelu za „Gospođu Ministarku“ i eto Milica će, fala Bogu, završiti kao zaslužan umjetnik i penzioner u svom Narodnom pozorištu Tuzla. I sve ovo što nabrojah bilo je podosta u kušnji zbog tvojih, Vlado, dugogodišnjih bestidnih omalovažavanja Tvog nekadašnjeg „životnog teatra“- Narodnog pozorišta Tuzla. Bilo je jadno gledati kako si uz pomoć kojekakvih Vukadinovića gromoglasno forsirao svoje poluamaterske predstave (teatar Cabaret, plus „gradsko pozorište“ Živinice, plus „hrvatsko kazalište Husino“- onako kako Ti je trebalo od slučaja do slučaja) na uštrb svega i kontra svemu što je pokušavalo tuzlansko Narodno pozorište da uradi nakon rata u vrlo teškoj i kadrovskoj i materijalnoj situaciji. Posljednja Tvoja zloća da jednu ozbiljnu i itekako kulturološki angažiranu predstavu kao što je „Lary Tompsin-show must go on“ do te mjere poniziš gurajući ispred nje pseudointelektualnu Pašovićevu onaniju zvanu „Suljo, Mujo, Fata“ i svoje politikantsko-trgovačke relacije spram Narodnog pozorišta republike Šumske i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, zaista je prevršila svaku mjeru i svaki poznati staleški mahalski bezobrazluk. Vrhunac Tvoje „selektorske svinjarije“ jeste onemogućavanje da predstava „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ A.Sidrana i briljantne glumačke ekipe bude viđena u Brčkom e da se ne bi uznemirili brčanski „Adolfi“ i slični koji usred Doma kulture ubiše 1992. njenog naivnog direktora kao što i Sidranov Rudo strada u „Zvorniku“ samo zato što je drugačiji od podivljale gomile. Ovim svojim potezima si uvelike pokazao da je davnašnja plemenita borba i Mustafe Hadžijalića i Branka Stefanovića i Radoslava Zoranovića i Dubravka Bibanovića i moja osobna, za promptno forsiranje Tvoje historijske uloge u razvoju tuzlanskog Narodnog pozorišta bila nažalost promašena investicija. Kao što je i nekontrolisano fabriciranje kadrova na tuzlanskoj akademiji (i glumaca i producenata) jedna od najvećih kulturoloških dubioza u čitavoj Bosni i Hercegovini. To najbolje osjećaju već čitave kolone završenih a nikad i vrlo malo realiziranih mladih ljudi kojima se uludo ugrađivala lažna nada da će učiniti nešto sa svojim životima. Posebno se to odnosi na fantomski studij „produkcije“ o kojem se godinama govori kao preskupom i potpuno promašenom načinu sticanja diplome sa nikakvom perspektivom u budućnosti. Gdje je, Vlado, ono doba kada smo zajedno, a posebno Ti, strepili i bdjeli nad svakim detaljem naših tuzlanskih predstava i uz Tvoje glasno mladalačko zalaganje „da Tuzla mora imati najboljhi teatar u BiH i šire“. Ostala su samo draga i gorka sjećanja, a sve drugo je pokrio ruzmarim, snjegovi i šaš naših sitnih interesa i sujetnog mahnitanja. Šteta, bivši druže i prijatelju!
|