TUZLANSKI DOSJEUmjesto In Memoriama Šene Ica Piše: Sinan Alić Dosadno 21. novembarsko jutro. Kiša sipi. Zove me prijatelj telefonom i kaže: - Umro Ica! A dan ranije sam neke druge prijatelje pitao znaju li šta o Ici. Nisam, ga dugo vidio. U centru grada vidjeh i posmrtnicu. Na njoj piše da je umro Morankić Omer. Da nije bilo fotografije ne bih se pred tom posmrtnicom ni zadržao. Prepoznao sam Icu. Piše da je umro u 78 godini.  Na posljednjem ispraćaju ispred Džindićke džamije malo ljudi, pedesetak. Krivo mi. Koji to Tuzlak ne zna za Icu? Sadržaj na posmrtnici očigledno je unio zabunu – umro je Morankić Omer, a ogromna većina je znala samo Icu. Ja ga se sjećam iz ranih šezdesetih još dok je šegrtovao kod majstora Mustafe Pašića. Ica je među prvima krenuo trbuhom za kruhom sredinom šezdesetih kada se u bijeli svijet odlazilo organizovano, uglavnom sa željezničke stanice na Musali. Radio je u mercedesovoj fabrici u Manhajmu. Po njegovom pričanju bio je na liniji lijevih vrata. Od moje generacije bio je desetak godina stariji, ali bio nam je interesantan. Znao je napamet sastav Fudbalskog kluba Sarajevo u tim godinama. O Musemiću je pričao kao o ikoni. Ljeta smo tih godina provodili u Slanom, jer je tamo DTV Partizan imao svoje odmaralište. Zbog toga je to malo mjesto, na domak Dubrovnika, tokom ljeta predstavljalo Tuzlu u malom. Bez obzira na generacijski jaz, Ica je bio neizbježni inventar. Sa njim je uvijek bilo zabavno. Kada nismo imalo o čemu pričati Ica bi onako iznebuha, nama golobradim junošama, postavio jednostavno pitanje: - Znaš li to ko je predsjednik Republičke konferencije SSRN BiH? Nismo imali pojma, a Ica bi ispalio neko ime. Niko nije provjeravao da li je to tačno. A i nije bitno. I dok smo se u baštio hotela „Admiral“ u Slanom nabacivali mladim Njemicama, Francuskinjama ili Švicarkinjama Ica se pridruživao iznenada. Samo bi banuo i odmah se obraćao djevojkama i koristeći gestikulaciju ruke, kojom je pokazivao na sebe, kratko govorio: -Nix Suno! Nix Begi! Nix Sinan! Nix Mile! Šene Ica! One bi se smijele, a smijali smo se i mi. Posebno je bilo zanimljivo kada bi se preplanuli od sunca vratili u Tuzlu i vrijeme trošili na korzou. Ica je tada bio pun priča o tome kako nam je u Slanom skidao „mačke“. - Je l´ bilo tako, il´ nije, obraćao se nama tražeći podršku. I uvijek je dobio. U četvrtak, 21. novembra 2013. ispred Džindićke džamije mala grupa ljudi ispratila je čovjeka koji je obilježio jedno vrijeme u Tuzli. Vjerujem da bi nas bilo i više da njegova generacija nije rasuta po svijetu: Kićo u Belgiji, Braničina u Njemačkoj, Hamdo u Kanadi, a ostali tek prošli kraj zalijepljene posmrtnice koja je kazivala da je umro Morankić Omer. A umro je Ica. Šene Ica. |