TUZLANSKI DOSJEFranjevački samostan Tuzla Božić proslavljen u duhu tradicije Sveta božićna misa ponoćka u Franjevačkom samostanu u Tuzli, okupila je veliki broj vjernika koji su došli da s drugima i mirom u srcu proslave dolazak djeteta Isusa na zemlju. Misu je predvodio fra Mario Divković, gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli, a misno slavlje su uveličali članovi Zbora "Iuventus Salinarum". Božić je blagdan Božje ljubavi iskazane kroz rođenje njegovog sina, kada je u domove ljudi sišao Bog, donio radost, nadu i otvorio vrata spasenja.       Fra Mario Divković gvardijan Franjevačkog samostana "Svetih apostola Petra i Pavla" Tuzla uputio je božićnu čestitku i poruku, koju prenosimo u cjelosti:  Kršćansko i franjevačko iskustvo Božića ima, predragi, nekoliko važnih općeljudskih poruka koje bih htio ovih blagdanskih dana podijeliti s vama. Najprije, temeljni vjernički ili teološki podatak o Božiću glasi: Bog je pohodio čovjeka po čovjeku. U Isusu iz Nazareta, konkretnoj povjesnoj osobi, Bog se umiješao u ljudsku muku, radost i nadanje, umiješao se u njegovu povijest i njegov život. Neovisno o tome doživljava li pojedinac danas to Božje „upletanje“ osjećajno kroz pučke svečanosti ili razumiski kroz uzvišene riječi kao što su utjelovljenje ili učovječenje ili naprosto čisto ljudski kroz šareno slavlje nevezano uz biblijsku priču o Isusu, on na tu činjenicu ne može ostati imun. Ne može jer je on biće koje u rascjepu suvremenoga potrošačkoga mentaliteta, zbog svoje konstitucije kao čovjek koji misli, traži oslonac i točku orjentacije. Božić ga se bezuvjetno tiče. Taj temeljni ljudski podatak o čovjeku izloženom vjetrometini povijesti, ekonomije, tehnologije, njegova znanja i umijeća prvo je mjesto božićne poruke. Čovjek, i onaj koji živi u ovoj zemlji i u ovome našemu gradu Tuzli, razapet je između osjećaja vlastite moći i nemoći, između vlastite slobode i ujarmljenosti. Svjestan je da sam sebe ne može zaštititi od vlastitog tehnološkog napretka i da je upravo zbog toga napretka ugrozio prirodu koja je temelj njegova života. U tom jednom takvom stanju straha i čežnje za promjenom čovjek postavlja radikalno i duboko pitanje smisla: Koliku šansu imam ja u tome svome proturječnome stanju? Moram li, ne kriveći za svoje stanje znanost, politiku ili krivo društveno uređenje, ostati u pukoj bespomoćnosti? Odgovor božićne poruke, utemeljene na onoj činjenici Božje umješanosti u čovjekovu muku, bio bi da i današnji čovjek treba pristup vjere da bi samoga sebe mogao razumjeti, odnosno da bi razumio i svoju slobodu i svoju ljudskost. Moderni čovjek koji se sam zapleo u vlastitu tehnologiju i vlastitu autonomiju zapao je u nesigurnost svojih izvora smisla. On treba iskustvo vjere i kršćansko iskustvo Boga da bi mogao razumjeti vlastitu egzistenciju u svoj njezinoj ugroženosti i apsurdnosti. Upravo u krizi svih izvora smisla i u otvorenoj izručenosti gubitku smisla i banalnosti današnjice, ostaje čovjek neshvatiljivo zahvaćen upravo susretom s Bogom. Teologija – i to ne samo katoličke orjentacije – upravo je ovo značenje kršćanskoga iskustva Boga izradila u svome dijalogu s modernim svijetom. Međutim, upravo je taj moderni svijet na neki način Boga sklonio iz svoga središta, postavljajući na njegovo mjesto druga božanstva koja ga sapinju i guraju ga u onaj osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti, usprkos njegovu silnu napretku u tehnici i znanju. Onaj „utjelovljeni Logos“ o kojemu govori evanđelje što ćemo ga slušati na Božić, mogao bi se prevesti kao „utjelovljeni Smisao“ za današnjega čovjeka. Upravo ta činjenica nuđenja smisla čovjeku bez orijentacije i čvrste uporišne točke, prva je i najvažnija odrednica Božića i božićne radosti. Druga božićna poruka proizlazi iz činjenice Božje solidarnosti sa čovjekom. Dopustivo je i opravdano vjerske formulacije o utjelovljenju / učovječenju Kristovu prevesti u kategoriju „Božje solidarnosti s čovjekom“. A solidarnost je prva i nasušna potreba našega društva i naših međuljudskih odnosa, osobno u BiH. Ako kršćani u Božiću prepoznaju Boga koji je solidaran s čovjekom, koji uzima na sebe teret bivanja čovjekom, onda je nužno da i oni budu graditelji solidarnih odnosa u društvu u kome žive. Iz življenja darovanoga smisla te iz božićne obveze solidarnosti morali bi računati posebno s onima na rubu, sa siromašnima. Evanđeoski opisi Isusova rođenja upravo su smješteni u taj kontekst siromaštva, malenosti i jednostavnosti. U svojim govorima i nastupima Isus upravo njima daje prvo mjesto. Stoga bi kršćani trebale biti tijekom proslave Božića posebno pozorni na siromašne. Ne treba se zagušiti u svjetlima zapadnjačkih božića i ne upozoriti na rastuće siromaštvo na Jugu naše planete, ali i na sve veće siromaštvo u našoj zemlji. Briga „siromašnoga“ Boga za siromašnoga čovjeka čini Božić stoga porukom za promjenu krivih struktura koje izrabljuju čovjeka. Neka Bog koji u Isusu daje čovjeku smisao života u patnjama i životnim mukama, koji se osiromašio da bi postao jednak nama svim ljudima dobre volje udijeli novu nadu, novu radost i solidarno zauzimanje za drugoga. Čestit Božić svakom čovjeku, i puno sreće, zadovoljstva, ljubavi i solidarnosti u novoj 2014. godini! |