TUZLANSKI DOSJEVršnjaci zgrade Mašinske tehničke škole u Tuzli Susret generacije 1960/64 Subota 09.05.2009. godine za 17 učenika Mašinske tehničke škole generacija 1960-1964. godine bila je poseban dan. Sreli su se ponovo po drugi put nakon što su stekli diplome mašinskih tehničara prije 45 godina, a većina se nije susrela od zadnjeg okupljanja nakon 10 godina. Bili su to srdačni susreti generacije koja je prva uselila u zgradu današnje Tehničke škole. Niz ove stepenice(na slici) izašli su sa diplomom mašinskog tehničara 1964. godine: s lijeva na desno: Ibrahimović Husein, Martinović Miroslav, Babić Mijo, Džapo Amir, Biković Smail, Nešković Rajko, Sarajlić Dževad, Memišević Dževad, Hodžić Tahir, profesor Aleksandar Đokić, Obad Esad, Kadić Mehmed, Fočak Ismet, Popović Slobodan, Bojić Ratko, Galijašević Husein, Lugonjić Marko i Suljić Alija.  Nisu mogli prisustvovati jer su se nalazili van BiH: Rakanović Miroslav, Suljkanović Ekrem, Mišić Tomo, Saračević Mustafa. Nažalost jedan broj kolega nije doživio ovaj trenutak: Sakić Hazim, Antić Mijo, Gutić Abdulgafar, Jusupović Alija, Nukić Salih, Selimbašić Zuhdija, Ilić Mirko i Nastić Petar. U ovom razredu bili su učenici koji su uglavnom putovali iz mjesta gdje su stanovali od Boljanića preko Miričine, Lukavca, zatim iz Banovića i Živinica, potom Tinje i drugih mjesta. Drugu grupu činilu su učenici iz Tuzle, a treću učenici iz različitih mjesta:Sanski Most, Tešanj, Maglaj i Zenica. Prvi su uselili u sadašnju zgradu Tehničke škole i čekali 15 dana da se obavi tehnički prijem zgrade, kako bi nastava mogla početi sa radom. Škola je obezbjeđivala veoma kvalitetne mašinske tehničare koji su bili nosioci industrijalizacije i poslova na održavanju sistema u Rudnicima, hemijskoj industriji i dr. Takođe su se brzo uklapali u poslove firmi, koje su se bavile različitim poslovima u proizvodnji metalnih dijelova i sklopova. U tome vrijeme bilo je malo mašinskih inžinjera pa su tehničari bili glavni nosioci poslova konstrukcije i tehnologije i rukovođenja tehničkim službama u tvornicama. Neki su nakon završetka škole nastavili školovanje na fakultetima i postali cijenjeni inžinjeri, a jedan broj je stekao više i visoke kvalifikacije kroz rad. Nasuprot njih bili su njihovi profesori od kojih jedan broj više nije među živima. Veliko zadovoljstvo bivših učenika bilo je kada su vidjeli i svog razrednog starješinu Aleksandra Đokića koji je izvršio prozivku.  Pored prozivke bilo je i podsjećanja na školske dane. Uspomene su krenule od lijepe profesorice Esme, elokventnog i pametnog profesora Lihića, profesora Bišćevića strogog ali pravednog, profesora Veselinovića pomalo odsutnog i pjesnika po vokaciji, profesorice Olivere koja svojim dolaskom unese mladalacke nemire, profesora Hansa Dinamovca i fudbalskih priča ponedeljkom, nastavnika Hivzije koga bi trebalo izmisliti da ga nema, profesora Vasića zaduženog za tehničko pismo i tehničku pedatnost, majstora u radionici Stuhlija koji je mirnoćom i očinskim odnosom izazivao poštovanje i podsjećanje na sve ostale, čitanjem imena i interesujući se o njima.  Bilo je lijepo druženje i u Vinoteci Hotela Tuzla gdje se na trenutak priključio i gradonačelnik Tuzle gospodin Imamović da pozdravi učesnike skupa. Lijep gest . Na kraju je dogovoreno da više neće biti organizovanog okupljanja, nego će se svake godine svake druge subote u mjesecu maju okupiti u Hotelu Tuzla u isto vrijeme pa ko dođe. Ispred organizatora skupa napisali Husein Galijašević i Slobodan Popović Priredio(la): S.M. |