TUZLANSKI DOSJE

25.05.2005.
Priče iz bolnice
Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."

Glavna sestra Hirurške klinike, Nihada Husanović, tog se dana kasno sa posla vratila kući: "Olovni kapci su jedva čekali da svom težinom donesu sat-dva kasno popodnevnog sna. Suprug i 18-godišnji sin su bili izašli. Umor nakupljen pogledima ranjenika, koji su ležali na mojim odjeljenjima vladao je tišinom praznog stana. U daljini se čuo zvuk telefona i sirena na ulici. Nije prestajalo zvoniti. Glas iz slušalice, stariji sin:

Mama, je li Miki kod kuće?
Nije što pitaš?
Onako, reci mu kad dodje da mi se odmah javi, ćao.
Spustih slušalicu.Opet krenuh ka ležaju. Telefon, snaha ...
Dobro veče, kako ste, je li Miki kod kuće?
Nije sine,
Kada dodje recite mu molim vas da mi se odmah javi, eto dovidjenja.

Razbudih se ... što li ga to zovu, u par minuta sa dva različita mjesta. Uho je već registrovalo sirene, sirene sa ulice. Pala pred Kapiju. Puno poginulih i ranjenih.... adrenalin je učinio svoje ... grč u stomaku, osušeno grlo. Ulaz u bolnicu zakrčen kombijima, autima, kamionima, ulaz krvav, dijelovi organa po podu.

Hol bolnice prepun ... patike, šarene majice.... Bože, djeca. Sale rade ... raditi brzo, brzo. Djeca, samo djeca. Bolni izrazi lica, šokirani, zaprepašćeni. Košmar ... brže, brže, sve mora raditi, što bolje, što brže. Ne razmišljam, hodnik prepun djece ... hol bolnice, suprug je došao da pomogne.

Registrujem njegov glas:

Prevrćem tijela, još ga nisam našao.
Koga? Mikija?

Raditi, samo raditi, što bolje, što brže. Jedan sat ujutro ... tri, četiri sata ... raditi, što više, ponavljam u sebi

Znas ko je poginuo, majku im, odzvanjalo je u ušima

Ej, Nihada, zovnu mladji sin koji je došao pomagati, cijelo vrijeme.

Trči gore na prijem javi se ocu, pobudali, traži te.

Jauci i glasovi ranjenih su bivali sve tiši. Sredstva za smirenje i smanjene bolova su činila svoje i olakšavala muke. Nikome ništa nije bilo jasno. Košmar. Mijenjali su se brojevi poginule i ranjene djece. Bože vidi nas!

Viša medicinska sestra Ginekološko akušerske klinike Ramiza Suljić ispratila je svoje kćerke, Almu i Alisu, nerado im dozvoljavajući da se u gradu sastanu sa svojim vršnjacima. Ona se sjeća ... ˝muž me tješi-ne paniči, uvijek se puca, ne mogu stalno sjediti u kući. Odjednom čujem korake ispred kuće, ključ se ne okreče. Ma nije im jos vrijeme. Koraci se ponovo čuju, blago kucanje na vratima. Skačem iz kreveta da sto prije dodjem do vrata, ali ne mogu, ne mogu noge. Ne daj Bože. Jednom, prije nepunu godinu, takvo kucanje me presjeklo, oduzelo mi dio života. Na vratima vidim djevera. Kaže da ne zna sta se dogodilo ali da su i njegove kćerke sa mojima.

Iz daljine čujem glas komšinice - Nisi sigurno gledala televiziju, kažu da je granata pala na Kapiju, ima mnogo povrijedjene omladine i pozivaju zdravstvene radnike u pomoć - izgovorila je u jednom dahu. Mislila sam da ću se onesvijestiti, pred oči mi dodju moja djeca i od nekud mi dodje moja snaga i istrčim na ulicu ... masa vojske, policije, roditelja. Oko mene samo nijema tišina smrti. Pogledam po leševima, oni zamotani u bijele čaršafe i poredani u safove, baš onako kako smo ih prije petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina redali na kolica da krenu svojim majkama na prvi podoj. Zatim ugledam babicu Nihadu, piše brojeve na leševe, piše je li muško ili žensko. I dalje stojim skamenjena. Bože šta je ovo, je li ovo neka sudbina ili slučajnost. Babica na rodjenju, babica na smrti, i onda i sada ih obilježava.

Ulazim u šok joj strašnije.

Pitam lakše povrijedjene - Djeco, znate li moju Almu i Alisu, to su moje kćerke?

Djeca me gledaju raširenih očiju, punih bola i straha. Možda misle da nisam normalna. Podignem glavu čini mi se da su svi zdravstveni radnici Tuzle ovdje. Svi trče, žele da svima pomognu. Jauci, bol, strašna bol. Neki koji su svjesni mole.. "Pomozite".

Jedan dječak krklja, a šapuče ˝Sestro molim te nazovi moju mamu i kaži joj da ne brine. Molim te sestro ona je srčani bolesnik, ako čuje za ovo umrijeće. Odvučen je u operacionu salu, ali su ga izvukli nepomičnog. Nije stigao na red za operaciju, nije stigao nazvati svoju mamu.

Naišla sam na moje ratne drugove, reanimiraju, zaustavljaju krvarenja. Tješe me - Nisu one Ramiza ovdje. Od suza ne mogu jasno vidjeti, riječi ne mogu iz grla a duša viče -

Ljudi ovo su sve moja djeca, naša djeca.

Znate koliko smo se moje kolegice i ja radovale njihovom prvom vrisku, prvom podoju.

Priredio(la): sunce