Znas ko je poginuo, majku im, odzvanjalo je u ušima

Ej, Nihada, zovnu mladji sin koji je došao pomagati, cijelo vrijeme.

Trči gore na prijem javi se ocu, pobudali, traži te.

Jauci i glasovi ranjenih su bivali sve tiši. Sredstva za smirenje i smanjene bolova su činila svoje i olakšavala muke. Nikome ništa nije bilo jasno. Košmar. Mijenjali su se brojevi poginule i ranjene djece. Bože vidi nas!

Viša medicinska sestra Ginekološko akušerske klinike Ramiza Suljić ispratila je svoje kćerke, Almu i Alisu, nerado im dozvoljavajući da se u gradu sastanu sa svojim vršnjacima. Ona se sjeća ... ˝muž me tješi-ne paniči, uvijek se puca, ne mogu stalno sjediti u kući. Odjednom čujem korake ispred kuće, ključ se ne okreče. Ma nije im jos vrijeme. Koraci se ponovo čuju, blago kucanje na vratima. Skačem iz kreveta da sto prije dodjem do vrata, ali ne mogu, ne mogu noge. Ne daj Bože. Jednom, prije nepunu godinu, takvo kucanje me presjeklo, oduzelo mi dio života. Na vratima vidim djevera. Kaže da ne zna sta se dogodilo ali da su i njegove kćerke sa mojima.

Iz daljine čujem glas komšinice - Nisi sigurno gledala televiziju, kažu da je granata pala na Kapiju, ima mnogo povrijedjene omladine i pozivaju zdravstvene radnike u pomoć - izgovorila je u jednom dahu. Mislila sam da ću se onesvijestiti, pred oči mi dodju moja djeca i od nekud mi dodje moja snaga i istrčim na ulicu ... masa vojske, policije, roditelja. Oko mene samo nijema tišina smrti. Pogledam po leševima, oni zamotani u bijele čaršafe i poredani u safove, baš onako kako smo ih prije petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina redali na kolica da krenu svojim majkama na prvi podoj. Zatim ugledam babicu Nihadu, piše brojeve na leševe, piše je li muško ili žensko. I dalje stojim skamenjena. Bože šta je ovo, je li ovo neka sudbina ili slučajnost. Babica na rodjenju, babica na smrti, i onda i sada ih obilježava.

Ulazim u šok joj strašnije.

Pitam lakše povrijedjene - Djeco, znate li moju Almu i Alisu, to su moje kćerke?

Djeca me gledaju raširenih očiju, punih bola i straha. Možda misle da nisam normalna. Podignem glavu čini mi se da su svi zdravstveni radnici Tuzle ovdje. Svi trče, žele da svima pomognu. Jauci, bol, strašna bol. Neki koji su svjesni mole.. "Pomozite".

Jedan dječak krklja, a šapuče ˝Sestro molim te nazovi moju mamu i kaži joj da ne brine. Molim te sestro ona je srčani bolesnik, ako čuje za ovo umrijeće. Odvučen je u operacionu salu, ali su ga izvukli nepomičnog. Nije stigao na red za operaciju, nije stigao nazvati svoju mamu.

Naišla sam na moje ratne drugove, reanimiraju, zaustavljaju krvarenja. Tješe me - Nisu one Ramiza ovdje. Od suza ne mogu jasno vidjeti, riječi ne mogu iz grla a duša viče -

Ljudi ovo su sve moja djeca, naša djeca.

Znate koliko smo se moje kolegice i ja radovale njihovom prvom vrisku, prvom podoju.

Priredio(la): sunce