TUZLANSKI DOSJE

20.01.2014.
Čitatelji pišu:
Pismo roditelja djeteta sa dijabetesom


Tuzlarije


Roditelj sam djeteta sa dijabetesom tipa 1. Dijete je na inteziviranoj terapiji što znači da u toku dana, ako je sve normalno i nema varijacija šećera i krvi i potrebe za dodatnim apliciranjem inzulina, dnevne potrebe za iglicama iznose 4 kom. Iz toga proizilazi da je to 4 x 30-31 dan=120-124 kom mjesečno. Matematika je prosta ko pasulj, naravno za sve osim za našu birokratiju.

Kod birokratije to izgleda ovako:

Broj 18 - Strana 1950 SLUŽBENE NOVINE TUZLANSKOG KANTONA Petak, 27. decembar 2013. god.

40. 64 1.
2.
Pen za višestruko davanje insulina 65, 00
za lica do 18 godina 12
za lica preko 18 godina 24

41. 65 1.
2.
Iglice za Pen
za lica do 18 godina do 90 komada mjesečno 20, 00
za lica preko 18 godina do 30 komada mjesečno 7, 00

42. 66
Plastične šprice sa iglicama za jednokratno davanje insulina (do 60 komada) mjesečno 5, 00
Indikacije:
Pomagala utvrđena pod rednim brojem: 40., 41. i 42. obezbjeđuju se osiguranim licima
oboljelim od šećerne bolesti Tip 1 i Tip 2. Izuzetno, pomagalo pod rednim brojem 41.
obezbjeđuje se i osiguranim licima koja koriste hormon rasta.
Osiguranom licu koje koristi pomagalo pod rednim brojem 40., a upotrebljava dvije vrste inzulina ili se aplikacija inzulina vrši tri ili više puta dnevno, obezbjeđuje se učešće Zavoda u dvostrukom iznosu.
Mjesečni broj iglica za Pen, za osigurana lica preko 18 godina, utvrđen pod rednim
brojevima 41. može biti i veći (do 60 komada) ako osigurano lice koristi dvije različite vrste insulina.
U izuzetnim slučajevima, ako zbog zdravstvenog stanja osiguranog lica postoji potreba za većim brojem iglica, što se dokazuje nalazom i mišljenjem specijaliste dijabetologa iz JZU UKC Tuzla, osiguranom licu preko 18 godina se može odobriti veći broj iglica za Pen (do 90 komada)
U slučaju kad osigurano lice koristi insulin koji je originalno pakovan u Pen za višekratno davanje insulina Zavod obezbjeđuje samo iglice za Pen.


Očigledno da je Vlada krenula sa uštedama ali sa najbolnije strane, bez imalo socijalne osjetljivosti jer to gore i nisu ljudi koji se miješaju u svoj posao nego stranački depo koji je, što se tiče računara naučio samo jednu stvar, copy-paste. Tako je i sa zakonima, tako je sa diplomskim radovima, tako je i sa zaposlenim osobama.

Lično mislim da su veću uštedu mogli napraviti sistematizacijom u svom ministarstvu nego na ovoj odluci.

Obzirom kakva je politika prema ovoj kategoriji lica, ali i ukupno prema civilnim invalidima, rješenje ovdje više ne postoji nego treba ili tražiti da neko ko je uređen ovdje uvede protektorat ili da ove kategorije, pošto se ovdje ne poštuje niti jedan civilizovan i razuman sud, zatraže azil u nekoj normalnoj demokratskoj državi pošto im ova ovdje ukida i pravo na koliko toliko normalan život.

U čemu je poenta? Svako normalan istražuje uzroke problema i pokušava da to riješi u začetku dok se kod nas stvaraju uslovi da to kasnije eskalira sa mnogo ozbilnjijim posljedicama.

Naime, konkretno ću se opet vratiti na dijabetičare. Njihove mjesečne potrebe za normalan monitoring stanja su osim inzulina i 100-150 trakica za mjerenje razine šećera u krvi, i eto te iglice za aplikaciju inzulina, što je mjesečni trošak po nabavnim cijenama cirka 65 KM po jednom dijabetičaru što im uz pravilnu edukaciju može omogućiti poprilično normalan život.

Eh sad tu na scenu stupa naša birokratija. Dijete koje navrši 18 godina gubi pravo na trakice i broj igala se svodi na 30 mjesečno i šta radimo? Stvaramo gotovo sigurnog invalida.

Posljedice lagano pristižu i onda zbog nemogućnosti monitoringa počinje stradanje sitnih krvnih sudova što u konačnici dovodi do stradanja vida, bubrega, ekstremiteta ili moždanih funkcija, i na kraju stvaraju strašne posljedice.

Elem, mi smo ih birali to je istina ali dalje su se sami zaštitili da ih ne možemo maknuti jer su zaštićeni zakonom o zastiti svojih primanja bez odgovornosti za učinjeno.

Samo roditelj

Vezani tekst:
Učenici ukazuju na probleme djece i mladih oboljelih od dijabetesa