TUZLANSKI DOSJEIN MEMORIAM KAPIJA PLAČE, ČARŠIJA PAMTI!!! 25.05.1995.godine 20:55h Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema, i nema kraja, smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda...  Ovdje na ovoj kapiji grada odmotava se tamna priča...
Toliko tamna da tamnija ne može biti... Toliko sramna da sramnija ne može biti... Toliko tužna da tužnija ne može biti... Toliko ružna da ružnija ne može biti... Toliko strahotna da strahotnija ne može biti... i kravava da krvavija ne može biti, i krvava da krvavija ne može biti...  Na ovom su mjestu četnici 25.maja 1995.godine mučki ubili 71 nedužnog građanina Tuzle uglavnom mladića i djevojaka. Tako je u jednom trenutku pokošena mladost ovoga grada. Neka je rahmet, pokoj i šutnja svima. Proučite fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite da nam se Vase Miskina, Markale, Kozara, Foča, Stupni Dol, Omarska, Srebrenica, Musala, Tuzlanska "Kapija" i sve druge bosanske i sve hercegovačke kapije nikom i nikada ne ponove...PAMTITE I OPOMINJITE!!!
VELIKI BOŽE UČINI DA ZASLUŽENA KAZNA STIGNE ONE KOJI SU NAM OVU BOL, NEPREBOLNU NANJELI Te noći nisu pucali na grad, pucali su nam u Sulejmana odhranila majka, u zlatno sunce sellam ćeš mi materi, pucali su nam u dušu, u pjesmu, u sjajni mjesečev srp, pucali su nam u tanku obrvicu djevojačku, u zjenicu oka su nam pucali, pucali su nam u levhe i mihrabe i ubijali snene i zaljubljenje, ubijali žudnju da se spoje sve obale svijeta...Ugasili su nam vid i svjetlost u bisernim očima i zamutili najbistrija jezera u našim očima. Te noći tuzlanska kapija bila je rodno mjesto tuge nad tugama, pjesme nad pjesmama, kletve nad kletvama... PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ, PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ kao vječnu tugu i vječnu opomenu sve dok se rađa i umire dan, sve dok ptice pjevaju i cvjetovi mirišu, sve dok nas zelene budu nesanice slutnjama tamnim zaplitale, sve dok su ljudi to što jesu melek i šejtan koji put života vuku na dvije suprotne strane svijeta... I ovaj grad je našom krvlju zalivan, i 
ovdje je naš krvavi i ljudski nauk učen i ovaj grad je pržen, ranjavan, al lomljen i vidan i vavjek nanovo zidan, bio trn u oku, kost u grlu, štitom vjere, štitom ljubavi, štitom nade. Štitili ga, sačuvali ga šehidi i šehitluci, borci, znani i neznani ginjenici, junaci i gazije da bi bio i ostao to što jeste grad, stamen i kamen kojemu vatra, olovo, plamen nemogavše ništa i tako sve do danas, kroz dugo vrijeme je bolovo i odbolovo svako olovo.
DOŠAO SI OVDJE GDJE JE NAJNEZAHVALNIJE BILO DOĆI, OVDJE GDJE JE NAJLUĐE BILO STIĆI, OVDJE GDJE JE IPAK NAJJUNAČKIJE BILO NAIĆI, JER OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE ŽIVJELO, OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE UMRLO, OVDJE SE I UMIRE DA BI SE ŽIVJELO Pisano je, ostalo, zapamćeno je, kroz vijekove, kroz stoljetlja u srca, u kami duboko urezano je, pisano krvlju, pisano sabljom i topuzom pisano, pisano po kamenu, po zemlji, po suncu, po nebu, po mjesečini pisano, sedam, sedamdeset, sedamdeset i sedam puta pisano po nebu zvjezdanom, vremenom pisano, pisano po čestitosti i sve ostalo kao sveti zavjet, kao zakletva i ko kletva ostalo, ostalo kao jedini zvjezdani put u nigdini koji nas vodi ka suncu i slobodi, toplini života i dobroti bivanja i snivanja.  I da nam se nikada više ovo zlo ne ponovi, i da nas više nikada dušmani ne zateknu uljuljkane u bešici zaborava...
Čekali smo dugo...Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali, sada smo prvi put zastali znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči, vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali.... Vrijeme je da se i jauk okameni... Kapija Bili su mladi bili su još bez grijeha prije početka stigli do kraja 25, tuzlanskog maja Kapija plače, čaršija PAMTI Čaršija plače, Kapija PAMTI Tišinom ječi čaršija stara nebo se na nas obara 25. tuzlanskog maja Kapija plače, čaršija PAMTI čaršija plače, Kapija PAMTI  25.05.2005 godine navršava se 10 godina od stravičnog masakra nad omladinom Tuzle. Niko još nije optužen pred Haškim tribunalom za ovaj neoprostivi zločin.
Danas u Tuzli i suza postaje riječ, jer jedino se njome moze iskazati bol za mladim nasilno oduzetim životima naših bližnjih, sinova i kćeri, braće i sestara. Jedino ta iskrena suza danas može govoriti o smrti u našim srcima, o teškoj spoznaji da ćemo sutrašnji, prekosutrašnji i svaki drugi dan buditi se i biti-usamljeni za komad duše, dio srca, za jednu mladost i ljepše sutra. Djeci podarimo život, sate, dane, mjesece i godine roditeljske pažnje i ljubavi.Bdijemo nad njima, čuvamo ih kao zjenicu oka, kao svjetlost bez koje život nema smisla..Zar uopšte moze da se pojavi neko i da uz dupuštenje tzv. Čovječanstva uništi tu svjetlost jednog mladog života.? Zar je ikome dopušteno, zar iko smije i može da uzima pravo na život? Može, i to je ono što ovaj narod nikada nece zaboraviti i oprostiti. A ova bol ce stići svakog ko to pred Bogom zaslužuje!  |