TUZLANSKI DOSJEJavljanje čitalaca Ista tema, dva mišljenja ... riječ je o plenumima Dešavanja u posljednjih desetak dana podstakla su popriličan broj čitatelja na javljanje mailom. Nismo ih do sada objavljivali jer je u stilu "sto ljudi sto ćudi" riječ o vrlo suprostavljenim stavovima koji bi izazvali još veću svađu i podjelu u vrijeme kada nam je to svima bilo najmanje potrebno. Na žalost, podjele među demonstrantima su se desile i bez mailova naših čitalaca. Međusobna borba za status organizatora i legitimnih predstavnika volje naroda neka ide njima na dušu, zanima nas nešto drugo. Demonstracije su izrodile novu formu izražavanja i definisanja političke volje i zahtjeva građanstva prema vlastima. Naravno, riječ je o plenumima koje jedni zdušno podržavaju, drugi osporavaju. U nastavku prenosimo dva javljanja čitalaca suprostavljenih stavova ali vrijednih i čitanja i razmišljanja.  POŠTOVANO GRAĐANSTVO BiH, STRETAN TI ROĐENDAN?! U kontekstu aktuelne bosanskohercegovačke političke stvarnosti svaki pokušaj zasnivanja teorijskih paradigmi može se učiniti pretencioznim. Zanemarujući načelo nužne „historijske distance“, imajući na umu opasnost da se posljedice aktuelnih dešavanja ne „poklope“ sa percepcijama koje će biti iznesene, pokušao bih postaviti nekoliko teza kao osnov za eventualnu širu diskusiju. Prvo. U cjelokupnoj političkoj povijesti Bosne i Hercegovine, sa siromašnim ili skoro nikakvim liberalnim naslijeđem u teorijskoj i praktično-političkoj ravni, aktuelni protesti predstavljaju prvo autentično dešavanje građanstva i njegov prvi uspjeh u korelaciji sa politikama posrnulih političkih elita. Bez obzira na prateće nasilje, orijentirano prema institucijama političkog sistema, što svakako nije i ne bi smjelo biti dijelom protestnog, korektivnog civilnog aktivizma, ne može se zanemariti osnovno značanje i značaj protesta, a posebnu pažnju zavrjeđuju postupci i forme kroz koje se protestna politička energija frustriranog građanstva transformira u političku volju i političke zahtjeve. U političkoj historiji BiH bilo je protesta sa i bez nasilja: ustanak seljaka u Cazinskoj krajini 1953, blaga komešanja 1968, odjeci Hrvatskog proljeća 1972, antiratni protesti krajem devedesetih... Međutim, sva ova ranija dešavanja imala su ograničen karakter: staleško-socijalni, nacionalistički ili mirovni, pa je i njihova poruka imala takav domet, ostavši bez kontinuiteta i šireg odjeka. Stotine štrajkova, mirnih demonstracija, blokada saobraćajnica, peticija, okruglih stolova i sličnih formi iskazivanja građanskog nezadovoljstva bilo je u BiH i u ovim poratnim godinama. Nažalost, bez odgovarajućeg odgovora od građanstva otuđenih političkih elita, zabavljenih problemima unutar vlastite, za običnog građanina nedodirljive političke „stvarnosti“. Projektni aktivizam više od deset hiljada nevladinih organizacija, finansiran dobrim dijelom izvana kao dio međunarodne podrške procesu „konsolidacije demokratije“ u BiH, stvaralo je privid civilnog i socijalnog dijaloga u ovdašnjem političkom prostoru, ali bez autentične građanske komponente, svedene na „ciljnu grupu“ i „korisnike projekata“. Ovaj tip aktivizma rezultirao je određenim spoznajnim kapitalom kod učesnika projekata pa i šire, ali nije producirao civilno- politički kapital koji bi, kroz održive civilne forme, na temelju minimuma općeprihvaćenih političkih, socijalnih, ekonimskih itd. projekcija, povezivao građanstvo BiH u jedinstvenu političku zajednicu. Februarski protesti u BiH prvi put stiču općegrađanski legitimitet, naravno, uz nužne rezerve prema bijesu i nasilju iskazanom prema političkim elitama i državnim institucijama. Nema javne izjave, bilo političara ili ostalih građana, u kojoj se osporava opravdanost aktuelnog socijalno-političkog bunta. Poruka izgleda sasvim jasna: u Bosni i Hercegovini konačno je progovorilo novorođeno građanstvo svjesno da m o ž e da promijeni stanje stvari i uspostavi ravnotežu naspram otuđene političke moći. Ova paradigma je uspjeh sama po sebi! Trebalo je skoro dvadeset poratnih godina da se ona samodefinira i, nažalost na mučan način, iznjedri iz nakupljenog revolta ovdašnjeg čovjeka. Uostalom, da li je ikada u povijesti i bilo gdje u svijetu, građanstvo postalo političkim faktorom bez protesta i sukoba s aktuelnim režimima? Jednom uspostavljena, ova građanska paradigma ne može se više zanemariti, zaboraviti niti izbrisati. Ovdašnje političke elite, osposobljene da svaki neuspjeh opravdaju pozivanjem na uski vitalni nacionalni interes i zavjeru „drugih“, izložene su prvi put stvarnoj kritici i kontroli građana, koji postavljaju pitanja izvan dometa „nacionalne opravdanosti“. Pozivanjem na „naciju“ i „entitet“ ne može se odgovoriti na sva ova pitanja i zahtjeve. Građanin, čovjek, prirodno nosi mnoštvo identiteta koji nisu etnički određeni. Ipak, ne treba stati i slaviti. Novorođeno građanstvo treba vremena, mudrosti, ustrajnosti i snage da se, u kompleksnoj, fragmentiranoj bosanskohercegovačkoj društveno-državnoj strukturi etablira kao kontinuirana, relevantna politička snaga. Drugo. Nosioci civilno-socijalnog bunta, oni koji su zaslužili općegrađansku podršku, trebaju definirati autentične forme institucionalnog javnog djelovanja, one gdje će kritička, građanska politička javnost imati osiguran trajan, neprikosnoven prostor za javni izraz i afirmaciju. Zato je drugo dostignuće februarskih protesta plenum. Bez plenuma ne bi bilo kontinuiteta u djelovanju novorođenog građanstva. Nije potrebno niti raspravljati o tome da li je nekakva druga forma bolja ili efikasnija. Možda će nastajati i druge slične forme s drugačijim nazivima i načinima rada. Plenum ne treba idealizirati. Za očekivati je, s vremenom, da unutar plenuma dolazi do podjela, suprotstavljanja diskursa i novih lidera, ali to i jeste suština deliberativne demokratije, onog tipa demokratije u kojem građanstvo sa svojim očekivanjima i kritikama mora svijetu politike stalno biti na umu, u etičkom i praktično - političkom smislu. Plenum nije mjesto jednoumlja. Ako žele odigrati povijesnu ulogu u razvoju ovog tipa demokratije, kao protivteže onoj zasnovanoj na etnopolitičkim ideologijama, plenumi moraju opstati, dalje se profilirati, razvijati i promovirati u javnosti svoj način rada, demokratičnost i civilni karakter. Takvi plenumi postaju autentičan civilnodruštveni izraz bosanskohercegovačkog građanstva, za sada na lokalnom i kantonalnom nivou. Transparentnost i otvorenost najvažnije su dimenzije djelovanja plenuma. Ne treba ih zatvarati ni za koga, osim za aktere koji krše etičke granice i promoviraju vrijednosti suprotne općeprihvaćenim ljudskim i civilnim vrijednostima. Kao novi javni, kritički, civilni prostor, plenumi imaju šansu da, široko prihvaćeni, postanu škole i izvorišta demokratije, mjesta gdje se profiliraju novi lideri i preispituju diskursi. Ukoliko dvije navedene paradigme opstanu i zažive u bosanskohercegovačkom političkom prostoru 6. februar trebalo bi proglasiti Danom građanstva BiH! Ismet Sejfija  LAŽNA DEMOKRATIJA ILI PREDSTAVLJANJE LIČNIH KAO GRAĐANSKIH INTERESA NA NEFORMALNIM GRUPAMA I PLENUMIMA Poštovani i cijenjeni, prosto zdrav razum ne može shvatiti niti pametan čovjek pojmiti kako je moguće da se neformalne grupe građana koji se okupljaju oko tzv. Plenuma stavljaju iznad legitimno izabranih ljudi na opštim i lokalnim izborima. Da li nam to pojedine strukture kao što su predstavnici akademske zajednice sa sumnjivim diplomama, predstavnici navijačkih skupina, lažne moralne ličnosti kao članovi političkih partija i sl. unutar Plenuma građana pokušavaju poslati poruku da je demokratija promijenila svoj smisao i tok, te da je glas manjine građana zaista iznad glasa većine građana. Nerijetko čujemo kako pojedinci izjavljuju da je plenum otvoren za sve i svakoga, da plenum nema predstavnika, nema vođu i predsjednika.Pa šta ako većina ne može doći na te sastanke - onda ih osuđujete, pa otkud onda predstavnici učesnika plenuma u medijima, gosti u emisijama, predstavnici u grupama i sl. Ko i na koji način njih izabra? Pa nije li narod izabrao isto tako svoje predstavnike na prethodno održanim izborima, bez obzira kakvi su i ko su. Narod ih je izabrao i to je volja naroda, bez obzira kakvi su i ko su. Zahtjevi nekoliko stotina građana Plenuma se upućuju prema legitimno izabranim organima vlasti uz opaske da se Plenum kao okupljena masa manjeg broja ljudi ponaša kao da su oni Skupština, ili još gore da su zakonodavna vlast koja ima pravo da naređuje i upravlja svim tokovima građanskih zahtjeva. Postavlja se pitanje šta se dešava sa ne stotinama nego hiljadama ljudi koji su svoje demokratsko pravo glasa iskoristili prije tri godine. Da li može nekoliko stotina ljudi potpisivati se kao građani i građanke nekog kantona i time svima stavljati do znanja da su oni novo tijelo, organ, neformalna grupa - nazovi kako hoćeš - koje će rješavati zahtjeve stanovništva bez ikakvog legitimiteta. Kao obični ljudi bez obzira na naciju, vjeru, jezik, boju kože, profesiju i sl. pitamo učesnike Plenuma: Otkud Vam pravo da gazite naša prava, otkud Vam pravo da govorite u naše ime šta želimo, hoćemo i zahtjevamo, otkud Vam pravo da rušite i razarate institucije države BIH i njihove funkcije, otkud Vam pravo da sami uvodite izmjene u sistemu odlučivanja bez toga da pitate i nas ostale, otkud Vam pravo da nas svrstavate tamo negdje a da nas ništa niste ni pitali, ko Vam je dao legitimitet da izglasavate ono što svi žele ili ne žele, zahtijevaju ili ne zahtijevaju, otkud vam pravo da ograničavate govore ljudi na 2 minuta? Kakve to radne grupe i timove uspostavljate? Da li to stvarate paralelne institucije države BIH? Postavlja se pitanje zapravo šta vi uopće radite i ko ste. Ako ste vi koji se potpisujete kao građani i građanke nekog kantona, šta smo to mi? Gdje nas je Vaša demokratija svrstala i po kojem osnovu? Definitivno Plenum kao oblik organizacije ostvarivanja prava Građana i Građanki nije demokratski jer nema elemente demokratije i kao ovakav, kakav se prezentira javnosti pokazuje nasilno ukidanje prava građanima i građankama kantona koje su iskazali prije tri godine, nasilno kumuniciranje sa nivoima vlasti i građanima postavljajući se u superiorniji i diktatorski položaj prema svima. Da li se ovdje zapravo radi o interesima pojedinaca koji žele da profitiraju, ili se radi o političkim poenima ćije će „ime“ na kraju svega isplivati, to tek treba razotkriti. Mi ćemo strpljivo čekati i posmatrati. Do tada lijepi pozdravi svima! Nezaposleni narod BIH |