TUZLANSKI DOSJETuzla: Deset godina od stravičnog zločina na Kapiji Šestogodišnji Adnan ljubio je sliku svoga brata, kojeg nikada nije vidio Tihi jecaji žena, teške muške suze, tužni zvuci Horozićeve ˝Kapije˝, svježe cvijeće na mezarovima, Fatiha i minuti šutnje, tihi razgovori o uspomenama na sinove, kćerke, braću, sestre, unuke... Kroz memorijalni kompleks na Slanoj banji, na kojem je ukopana većina od 71 žrtve sa tuzlanske Kapije, jučer su prošle hiljade ljudi. Šutke i u miru. Bez kletve i naricanja, sa tugom u srcu koja ne jenjava ni nakon deset godina. I neće ni za još hiljadu i deset. Samo pet minuta  - Kad god zažmirim, pred očima mi je slika mog Samira kako ulazi u auto, maše mi i šalje poljubac. Zadnji poljubac - govori kroz suze Magbula Mujić, dok briše sinovljevu sliku na mramornoj ploči mezara.
Samir, koji je tada imao 28 godina, dobio je dopust iz vojne jedinice i želio se vidjeti sa prijateljima. Sreli su se na Kapiji. Od trenutka kada je ukopan na Slanoj banji, nije prošao nijedan, baš nijedan dan, a da Magbula i njen suprug Ejub nisu posjetili sinovljev mezar.  Na mramornoj ploči dva reda iznad nasmiješeno je lice Adnana Beganovića. Imao je samo 16 godina. Na Kapiji je bio sa godinu mlađom sestrom Adnom.
- Ona je krenula kući, a on je rekao da će ostati samo još pet minuta - priča njihova majka Zekija. Slike iz albuma Adna je danas udata i ima bebu od godine. Beganovićima su ostale uspomene i slike iz porodičnog albuma na kojima je Adnan imao pet godina i na Drini upecao prvu ribu. Da nije bilo granate ispaljene s Ozrena, prije četiri dana napunio bi 26 godina. - U 42. godini života odlučila sam roditi još jedno dijete. Dala sam mu ime Adnan, da me uvijek podsjeća na mog prvog sina - govori Zekija. Šestogodišnji Adnan jučer je ljubio sliku svoga brata, kojeg nikada nije vidio. Sandro Kalesić imao je samo 2, 5 godina Prosjek starosti poginulih na Kapiji bio je 20, 5 godina. Najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić. Imao je samo dvije i po godine. Geleri granate pronašli su ga u naručju njegovih roditelja Dine i Irene. Jednog sina izgubila u Srebrenici, drugog na Kapiji  - Od sudbine se ne može pobjeći. Pred rat smo skupili nešto para, nešto pozajmili od komšije i poslali ga u Austriju. Htjela sam spasiti makar jedno dijete - govori Bahra Hasanović iz Srebrenice dok popravlja cvijeće na mezaru sina Senada.
Ali, kada je rat počeo, tada dvadesetjednogodišnji Senad vratio se iz Austrije, došao u Tuzlu i priključio se specijalnoj policijskoj jedinici. - Mi smo bili u Srebrenici. Mlađi sin Jasmin poginuo je 1993. godine. Mislila sam da će se Senad spasiti i preživjeti rat. Nisam dočekala da ga još jednom vidim... Suze su nadjačale riječi Bahre Hasanović, majke čija je tuga prevelika i za deset života. Ubistvo svitanja Od 16 do 20 sati studenti Akademije dramskih umjetnosti Tuzla Emir Zec i Ivana Petrović na Slanoj banji čitali su nekrološke zapise o 71 žrtvi s Kapije, koje je u svojoj knjizi ˝Ubistvo svitanja˝ zapisao Fatmir Alispahić. U Kući plamena mira održana je projekcija filma o zločinu na Kapiji, autorice Jasne Kragulj. U filmu koji traje 23 minuta nema autentičnih snimaka, a o zločinu na Kapiji govore svjedoci. Priredio(la): tz / avaz |