TUZLANSKI DOSJEVozovi idu danju noću kroz Podlugove, ali ne i Tuzlu Željeznička stanica u Tuzli već decenijama je istog, zapuštenog izgleda. Putnički saobraćaj, koji istini na volju nikada i nije bio razvijen, sveo se sada na par lokalnih vozova za đake i radnike.  Objektivno, uslova za razvoj putničkog saobraćaja nikada nije ni bilo jer je Tuzla bila i ostala neka vrsta slijepog kolosjeka. Svi putevi u svijet vodili su preko Doboja uz obavezna presjedanja i na odlasku i na povratku. Dok su prije 25 godina iz Sarajeva kretali luksuzni vozovi koji su imali stjuardese, iz Tuzle su polazili vozovi sa drvenim klupama. Izuzetak je bio voz za Ploče koji je polazio rano ujutro pa je imao čak i kupee u kojima su sjedišta u I razredu bila kao u II razredu "normalnih" vozova.  Pa ipak, i u takvim uslovima prije rata se više putovalo vozom, valjda i zato što se imalo gdje putovati. Putovalo se do Beograda, više do Zagreba i dalje u svijet, išlo se i na more. Sa ruksacima i vrećama za spavanje na leđima društva bi putovala do Ploča i onda dalje do nekog jadranskog odredišta. Putovalo se i na radne akcije, kažu da je bilo ćak i navijačkih vozova, a neki su vozom odlazili i na odsluženje vojnog roka.  Nikada tuzlanska željeznička stanica nije bila prometna kao one u prolaznim gradovima ali nije bila ni pusta kao što je sada. Voljom politike željeznički saobraćaj je dugo godina bio potpuno zapostavljen i marginaliziran što je na neki način bio i uvod u industrijski krah tuzlanskog regiona. Malo je poznato da je prije rata teretni saobraćaj bio u samom vrhu bivše države po količini prevezene robe ali ni tada to nije bilo dovoljno da se onih 50 kilometara krivudavih šina do Doboja rekonstruišu a pruga elektrificira. Treba reći i to da je planova za elektrifikaciju bilo, i dobre volje da se Tuzla bolje poveže pa je pred rat izgrađena pruga prema Zvorniku. Nakon rata vozali su se njome neki ambasadori i to je sve.  Kada je u pitanju budućnost putničkog željezničkog saobraćaja, ovako kako je sada čini se ona ne postoji. Godine su učinile svoje, stečene su druge navike, Tuzlaci putuju kolima, autobusima, od nedavno pomalo i avionima. Mnoga djeca rođena nakon devedesetih godina nikada nisu ni ušla u voz a kamoli putovala tim, po nekima gotovo romantičnim prevoznim sredstvom. Trebalo bi da se desi neko čudo pa da željeznički saobraćaj postane bar jedna od opcija. Sadržaj tog čuda nije teško sagledati, vozovi bi morali da budu ljepši i udobniji od automobila i autobusa, a ako ne brži onda bar tu negdje u vremenskim okvirima putovanja autobusom do istih destinacija. Da bi to bilo moguće osim rekonstrukcije i elektrifikacije postojećih pruga do Doboja, Brčkog i Zvornika trebala bi još jedna brza veza do Zenice i tek tada, i to sa savremenim vozovima, putnički saobraćaj bi imao šansu, ali samo šansu. Koliko je sve to realno, pogotovo iz današnje recesijske perspektive, prosudite i sami. S.M. |