TUZLANSKI DOSJE„Život nije broj udisaja i izdisaja….Život čine trenuci koji nam zaustave dah...˝ Profesor Esad Ćimić i gimnazijalci  Danas su u Gimnaziji "Meša Selimović" učenici imali priliku razgovarati sa profesorom emeritusom Esadom Ćimićem u povodu predstavljanja njegove knjige "Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini".  Knjigu su nedavno objavili Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Naučnoistraživački institut "Ibn Sina" u Sarajevu. Ovom ugodnom druženju su prisustvovali i Dževad Jogunčić, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju te Eldin Karić, profesor historije. Profesor je govorio i o svojim interesantnim razgovorima i druženju sa velikanima književnosti kao što su Meša Selimović, Miroslav Krleža, Ćamil Sijarić... te prisutnima recitovao stihove Velimira Miloševića. S.B. Esej profesora emeritusa Esada Ćimića. Sudbina i otpori„Život mora biti neprestano odgajanje. Treba sve naučiti: od govora do umiranja“. (Flaubert) Kulturološki pluralizam podrazumjeva i religijski pluralizam. Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije koji se njeguje unutar svih religija i zatim proširuju na odnose među religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćanja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno. Filozofijsko-antropologijske pretpostavke tolerancije i dijaloga su: a) ontologijske – u smislu uvažavanja istine da je čovjek bitno nedovršeno biće ili „otvoren projekt“(Gelen); b) gnoseologijske – čovjeku je nemoguće doprijeti do relativno cjelovite istine ako se na putu dolaženja do nje prvo ne saslušaju različita gledišta; c) vrijednosne – u smislu izrađivanje etički utemeljene tablice vrijednosti, koja omogućava optimalan moralni razvoj. Unutar pojma tolerancije moguće je razlikovati njena dva stupnja: snošljivost i uvažavanje. Sociolog prilazi njoj i kao uspostavljanju socijalnog prostora za dijalog. A dijalog pak, u konačnici, trebao bi biti ne samo metoda mišljenja, nego i način, stil življenja. U svojoj uzajamnosti tolerancija i dijalog su osnovni uvjeti za civilizaciju ljubavi nasuprot civilizaciji mržnje. Ovome valja dodati kako je nužno razlikovati dvije razine tolerancije: metafizičku i iskustvenu. Na prvoj razini nedopuštena su bilo kakva ograničenja, jer različiti, suprotni, čak isključujući sustavi ideja su sine qua non misaonog razvitka, dijaloga i kritičke objekcije. U metafizičkoj ravni sloboda se prostire, upravo zato što se radi o svijetu ideja, na duhovnom prostoru bez međa. Kad je pak govor o toleranciji u iskustvenoj ravni onda su nužna ograničenja u funkciji omogućavanja tolerancije. Ovaj paradoks je posve logičan, jer bi suprotno načelo omogućilo pobjedu netrpeljivih nad trpeljivim i time uklonilo osnovnu pretpostavku valjanog dijaloga. Nemoguće je dijalogizirati kada su sudionici razgovora istovjetnog mišljenja; dijalog također prestaje kada se radi o nositeljima gledišta koja se ni u jednoj točki ne dodiruju, nego, naprotiv, mimoilaze ili pak do kraja i bez ostatka isključuju. Za uspješan dijalog potrebna su različita i suprotna stajališta i mišljenja, kako bi se omogućio duhovni uspon pojedinca, grupa i cijelog društva. Jesmo li mi suočeni s problemom ili pak s misterijom? Ako za problem vežemo nešto što nam zatvara put, a za misterij nešto u čemu se, već u startu, nalazimo zatvoreni, nešto u čemu iščezava značenje razlikovanja onoga u meni i onoga preda mnom, onda je ovdje na djelu ovo potonje. Zato mislim da nam je situacija što nam je priređena izvan naše volje za misleće ljude ne samo izazovna, nego i obvezujuća sa stanovišta angažmana. Jer, konzistenciju naše osobe, njezinu neprenosivost („dužnost mogu prenijeti na drugog, svoj egzistencijalni zadatak, međutim, ne mogu prenijeti“), nezamjenjivost („ u nečemu nekoga mogu zamijeniti, a i on mene, no osobu ne mogu“) i jedincatost („osoba je jedincata, neprenosiva i nezamjenljiva, imade iskustvo, te nosi i vlastito ime“) je ono po čemu jesmo to što jesmo. Na leđima angažiranja, valja se, dakle, suočiti sa svijetom u kojem živimo. A on nas podsjeća na kolosalni stroj koji funkcionira neumitno i slijepo. Ljudi se u njemu osjećaju svedenim na stvari, depersonaliziranim kao sastavnice ogromnog stroja koji satire sve što se pojavi kao zapreka pred njim. Kad bi smo odustali od angažmana mi bi smo pristali na pasivno sudjelovanje u uspostavljanju onoga što povijesni realitet nosi. Uostalom prava mjera angažmana i degažmana bila je uvijek temeljni problem kod svakog djelovanja, a javlja se u dramatičnom obliku u ispoljavanju poziva svakog intelektualca. Rijetki su oni koji nalaze njihovu ravnotežu. No, čovjek nikako nije suma svojih angažmana. U tom slučaju bio bi rob („hereza akcije“), posebno u svijetu u kojem kolektivna mreža postaje sve tješnjom a interakcija između pojedinaca i grupa sve užom. Akcija i kontemplacija su komplementarni čimbenici ljudskog života, a ne nikako suprotnosti. Ako raniji sistem, ma koliko bilo neprecizno, označimo sintagmom neustanovljena anarhija, sadašnji sistem višestranačja (neujednačen), možemo označiti sintagmom ustanovljena anarhija. Budući da se radi o istom ljudskom čimbeniku, ove distinkcije su, nerijetko, prividne. To utoliko prije što se pobjedničke političke stranke počinju doslovce ponašati onako kako su se ponašale stranke koje su sišle sa političke scene. Tako se dogodio paradoks: u nekim segmentima ovog društva imamo umnožena jednoumlja. Ovo posebno važi za one stranke koje su se samo formalno konstituirale na etničkom principu, a u biti djeluju konfesionalno, i to dijelom sa izanđalih ili čak izopačenih pozicija izvornih religija. Razmišljajući o korijenima svega ovog što nas je zadesilo, sklon sam interpretaciji koja uvažava naslijeđeno socijalno-duhovno stanje kao bitnu determinantu ovih dramatičnih događaja. Povijest nas, dakako, poučava da promjena političkih sustava nije nikakvo jamstvo, nego tek uvjet radikalnijih socijalnih pomaka. Jednostranačje koje je izniklo iz staljinističke tradicije, zahtijeva da se i dalje dešifrira po svom osobenom socio-psihološkom tkivu upravo unutar domaćeg ambijenta. Aktualno posvemašnje stradalništvo najviše duguje upravo tom mentalitetu koje je imanentno nepovjerenje u ljude i koji ne može da opstaje bez svijesti o onom koje drugi i drugačiji, neprijatelju, koji je tu pored nas. Ova svijest razvija se do paroksizma kada se manihejske podjele u društvu prenesu na intimni plan ne samo onih koji su gonjeni, nego i samih goniča. Suvremeno društvo bjelodano pokazuje da svaki narod ima ne samo svoje viđenje staljinizma nego, ovako ili onako, svoj osobeni staljinizam. Ovo pak posebno dolazi do izražaja u onim društvima koja su se pokušala odvažno suočiti s njim i njemu se oduprijeti posredstvom, paradoksalno, izvorno staljinističkih metoda. Sijali smo buru, pa smo osuđeni da žanjemo vjetar! Postoje, zacijelo, neke dimenzije ovog mentaliteta što se skladno utkivaju u izvjesne „novokomponirane ljude“. To su, često, relativno uspješni ljudi upravo u ovim dramatičnim i nespokojnim vremenima. Oni nemaju što napustiti da bi prihvatili; oni nemaju za čim žaliti da bi se dvoumili; svaka prilika im izgleda pogodna za njihovo penjanje na pobjedničko postolje. To su, gotovo u pravilu, ljudi minornog duha koje opčinjava jednostavnost teorijskog iskaza, shematizam metodologije i uravnilovka duha. Oni su, upravo skučenih misaonih mogućnosti, zaštičenih od bilo kakvih značajnih duhovni impulsa, pa im polazi za rukom da efektno suzbijaju vlastite komplekse njegujući lagodnu svijest o istim intelektualnim šansama. Ovo privlači praktične duhove svojim prividnim uranjanjem u svakodnevni život, a ustvari razvijanje neartikuliranog pozitivističkog duha. Na njemu izrasta osoben mehanizam motivacije koji vodi izravno u terorizam i to shvaćen (idejno) kao razvijanje neutoljive žeđi za redom, radom i disciplinom i shvaćen (empirijski) kao ne prezanje od upotrebe bilo kakvih sredstava da bi se doseglo ciljeve. Red za kojim žude ovakvi ljudi uspostavlja redar, rad je obavezno nošen ideologijom, a ne stvaralačkom vokacijom, a što se pak tiče discipline ona se iznuđuje jedino represijom. Sužena, površina svijesti u tome je otkrila golemu učinkovitost kao svjedočenje rekonstrukcije društva i preobražavanja čovjeka. Ispostavilo se, međutim, da revolucija mentaliteta ne može biti proizvedena ovakvim motivima i akcijama u kojim „popravljači“ svijeta simuliraju njegovu temeljitu promjenu. Sve ovo što nam se događa prigotovljeno je prethodnim duhovima i socijalnim usmjerenjima i akcijama. Gotovo da su se cijele generacije, s kojima se neodgovorno ekspermentiralo, oblikovale da se pogrešno uposle, da iluzorno izađu iz bezizlaza angažirajući se na krajnje promašen način. Ako se uzme za primjer samo jedan segment, kao što je školstvo, onda postaje mnogo što jasnije. Naime, u zvaničnoj (usmjerenoj) socijalnoj viziji odgojno-obrazovnog procesa preovlađivalo je instrumentalno znanje svojstveno modernoj birokraciji i tehnokraciji. Sva osobena ljudska svojstva bila su potisnuta na marginu ili pak potpuno napuštena pa su se generacije prigotovljavale za puko psiho-fizičko prilagođavanje. Ovo znanje je bilo sustavno siromašenje duha jer se njime opsluživalo mrtvo oruđe i umorni ukočeni čovjek statičnog društva. Birokratsko znanje je strogo dozirani i sračunato na praktične učinke. Postajući stručnjak, čovjeku nije ostavljena mogućnost da ostane čovjek: bio je neizbježan sukob između sužene spoznajne perspektive i načela univerzalnosti. Slično je bilo u svim drugim područjima. A posljedice? Mnoštvo mladih ljudi, lišeni šireg humanističkog obrazovanja, društveno su „nagrađivani“ smještanjem na biroe za zapošljavanje. Obitelji su bile prinuđene da njeguju prave parazite, u mladim ljudima se počela gasiti svaka ambicija, rasla je ravnodušnost, tonuli su u bezizlaz...Među njima je, posve očekivano, sve više rastao broj spremnih da na bilo koji način presijeku letargiju, da se upuste u bilo kakvu avanturu, da stave do znanja društvu da su ne samo biološki, nego i socijalno živi. Upravo iz njihovih redova stvarali su se „novokomponirani ljudi“, ni ljudi koji su rat, što ga nisu izazvali, prihvatili kao jedan izazov afirmacije. Poput arhajskog (pretklasnog) društva, u naš se rat – zar je to moguće? – nadao kao oblik proizvodnje, prilika za upošljavanje, čak, paradoksalno, preživljavanje. Makar i na kratko! Esad Ćimić |