TUZLANSKI DOSJESve je, baš sve u Bosni izgubilo smisao, i rekoh li vec ništa nam pod Bogom milim nije sveto Sva bol svijeta Dvadeset petoga maja devedeset pete godine na tuzlansko okupljalište mladih Kapiju, pala je granata koja je doletjela odnekud sa Ozrena i u jednom mahu poginulo je 71 ljudi èiji prosjek godina je 23, a najmladja medju poginulima je dvogodišnja beba. To su činjenice i evo dozvoljavam da sam iznoseèi te suhe cinjenice pomalo kao i ostali koji ovih dana na godišnjicu te tragedije tako jednostavno govore o tim brojkama. Da ipak nisam i ne želim biti kao i ostali govori jedan drugi podatak. Bio sam, naime, u Kući mira u vrijeme kada se obilježavala godišnjica tragedije i mada od rata na ovamo i dženaze izbjegavam zbog toga jer to sve teže proživljavam ostao do kraja predvidjenoga programa. Kao da sam progutao poveliki kamen koji i nisam baš sasvim progutao nego mi je zastao negdje u grlu ili u grudima ili na oba mjesta, tako sam se osjećao dok su oko mene sjedili roditelji i rodbina tih mladih ljudi koji su poginuli na Kapiji. Ne znam kako bih reagovao da je u tom masakru stradao neko moj, stvarno ne znam, jer niko, baš niko se ne može staviti u njihovu ulogu, narocito zbog toga što se nakon pogibije njihove djece, braće, sestara, djevojaka i mladića nebo nije srušilo onako kako u Americi ruše one stare dotrajale zgrade koje više nicemu ne služe. Život je nastavio teći a oni više nisu znali ni ko su, ni šta su, ni kuda idu. Trebalo je ostati u pameti tim ljudima, trebalo je nastaviti sa životom a nastaviti se nije moglo, pa ipak se nastavilo, jer surovost života je baš u tome što se i nakon smrti život nastavlja. Bio sam, dakle, na obilježavanju godišnjice, sjedio i gledao, prvo promociju knjige SUADA, koja na neki nacin govori o Kapiji, pa onda spot odlicne pjesme napravljene u ime poginulih i za njih, pa i film, dokumentarac, snimljen u spomen na Kapiju. E o tom filmu je rijec, i naglašavam da prvenstveno iznosim svoj stav, kao covjek koji je bio u ratu u Bosni i vidio sve ono što nije trebalo vidjeti i bez cega bi danas pouzdano lakše živio. Da je neki stranac gledao taj film sumnjam da bi mu išta bilo jasno, jer se ni na jednom jedinom mjestu ne spomenu ko pobi te ljude. Receno je doduše da je granata doletjela ili je bolje reći poslana sa Ozrena i ništa više; a pouzdano se zna ime i prezime onoga ko je ispalio taj projektil koji je osakatio cijelu jednu tuzlansku generaciju. I nijednog detalja sa lica mjesta, sa ulice koja se nije vidjela od tijela i krvi rasutih na sve strane, kao da se to namjerno željelo izbjeći, a iskreno sumnjam da su se tim izbjegavanjem vrlo bitnih detalja nastojali poštedjeti roditelji i rodbina izginulih. Barem desetak puta tokom filma citirani su tekstovi iz romana uvaženog gradonacelnika Tuzle, i svaki put, pod svaki taj tekst. On je potpisan imenom i prezimenom, naravno sa naglaskom na ono književnik. Sumnjam da je to do njega, i vjerujem da je više do onoga ko je pravio film a želio se na neki nacin odužiti svom nacelniku, pa ga citirao svakih tri minuta. Iskreno mislim da to nije bilo pravo mjesto, niti je izabran pravi nacin da se predstavi ono što je gradonacelnik o Kapiji vrlo lijepo rekao, a i djelovalo je previše napadno i reklamno na jednom takvom mjestu koje je po svaku cijenu trebalo sacuvati od bilo kakvog uplitanja pojedinaca i politike. Cinilo se da je to samo meni zasmetalo i da se film ostalima prisutnima, a bilo ih je dosta, svidio, tako se cinilo. Ovog teksta ne bi bilo, da mi deset minuta kasnije, na raskrsnici na Brcanskoj iz automobila u pokretu, sa otvorenim staklima, jedan od vozaca nije upadljivo, i ne samo meni nego i svima koji su se u tom momentu zatekli na raskrsnici, podigao, vrlo uvjerljivo i vidljivo tri prsta, i to baš onako kako su ih pokazivali ono koji su pobili te mladiće i djevojke na Kapiji koji tada nisu bili ništa stariji od mene. Bila je to otvorena i ocigledna provokacija sa namjerom, i žestok šamar toleranciji ovoga grada, onoj istoj toleranciji koju nije mogla narušiti ni tragedija takvih razmjera kakva je ona na Kapiji. Treba li reći da se oni koji su pucali, cetnici sa Ozrena, vojnici Mladićevi ni danas nisu kaznili zbog onoga što su ucinili, mislim da ne treba, jer možda ti isti zlocinci šetaju Tuzlom i piju kafu na Kapiji, dižu tri prsta i vrijedjaju sve nas koji tu tragediju osjećamo kao svoju. Eto, tako je to bilo, i zbog toga mi se ponekad sve zgradi jer nam ništa u Boga dragoga nije sveto pa ni ta izginula mladost. Doći će vjerujem i neke druge godišnjice, doći će na red i drugi gradovi, za cije politicare ponekad pomislim da im je drago što imaju tako lijepa mjesta na koja mogu polagati svoje vijence uz pratnju televizijskih kamera i što se mogu slikavati po novinama i ubirati politicke poene. Oni gradovi koji nemaju masovnih stradanja morat će se snalaziti na drugi nacin jer i njihovi politicari nekako moraju sakupiti toliko potrebne politicke poene. Sve je, baš sve u Bosni izgubilo smisao, i rekoh li već ništa nam pod Bogom milim nije sveto. Priredio(la): tz / bosnjaci.net |