TUZLANSKI DOSJENjemica ili Bosanka: Viola Frickle Bosanski mentalitet ulazi pod kožu Program njemačke vlade koji potiče mlade, ali i one nešto starije, da iskuse radost volontiranja u inostranstvu, u okviru koga upoznaju drugu kulturu i mentalitet, steknu nova iskustva i prijatelje i na taj način obogate svoju matičnu sredinu po povratku kući, doveo je Violu Frickle u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Tuzlu. Sve navedeno uz angažman u oblasti socijalnog rada, ali i želja da stekne iskustva sa sistemom u našoj zemlji, bili su motivi za ovu mladu Njemicu da dođe u Tuzlu. Jezik nije znala, ali je riječi „hvatala u letu“. Nije bilo lako, naročito u početku jer, kako kaže, pričalica poput nje odjednom je, silom prilika, bila prinuđena da se snalazi kako bi rekla i najjednostavniju rečenicu. „Počela sam raditi sa djecom u Domu za djecu bez roditeljskog staranja i tu sam se brzo uklopila jer djecu volim, ali smatram da domaći sistem nije dobro iskoristio ljude poput mene koji puno toga znaju i mogu. Mi znamo strane jezike tako da su nas u tom pogledu mogli daleko više angažovati, ali u Domu je bitno izdvojiti vrijeme za djecu tako da sam ja sa nekoliko njih učila vaš jezik, a oni od mene njemački i engleski. Bila je to obostrana korist i još smo se lijepo družili“, započinje priču simpatična Viola koja će još kratko biti naša sugrađanka jer njen program boravka uskoro završava. Vrijeme koje provodi u Bosni smatra jako kvalitetnom prilikom da se mlada osoba ostvari na više načina. S obzirom da dugo vremena svira violinu, željela je naučiti nešto iz domaćeg muzičkog opusa ovoga kraja. Priliku za to vidjela je u uključenju u neki od kulturno umjetničkih društava u gradu. „Volim bosansku muziku i jedna volonterka mi je ukazala na KUD „Zvonko Cerić“ čiji sam član orkestra. U početku mi se činilo kao da je sviranje vaše muzike neki novi jezik, ali sam bila uporna i savladala sam sve što su mi pokazali. Ponosna sam kada oni koji me ne poznaju kažu da nisu ni primjetili da nisam Bosanka jer dobro sviram domaću muziku“, kaže nam Viola. Svjesna je da BiH kao zemlja ima dosta problema, ali ljudi su jako prijatni i to je, smatra, naša najveća sreća. „Kada kažem nekoliko rečenica na bosanskom jeziku svi su već nasmijani, srdačni, grle me jer primjete moj akcenat i želju da zvučim što bolje. To mi se sviđa, ta neposrednost i opuštenost. Ovde ljudi prave vikendice da bi uživali, roštiljali, odmorili se. Uz svaki sretan događaj vezuje se pjesma, jelo, prijatelji dok kod nas to nije tako. Mi svoje najveće upsjehe proslavimo večerom, mnogo skromnije nego ovde, ali rijetko kada pjevamo. Sve je to puno distanciranije i zato mi se ovde baš to dopada“, opisuje naša sagovornica društveni život Bosanaca. Zbog obaveza na fakultetu Viola se uskoro vraća u Njemačku, ali planira ponovo doći u Bosnu. Ko zna šta život nosi, no ako je u toku jedne godine uspjela steći tako mnogo prijatelja, nema sumnje da će se ubrzo vratiti ako ništa drugo onda zbog njih. Uostalom, godišnji Cerićev koncert je u decembru, stoga ne bi bilo neobično da sa bine zvuke violine začujete baš od naše Viole. B.K. |