TUZLANSKI DOSJEPunih 71 godna od izlaženja prvog broja Fronta Slobode: Kako i zašto je ugašen Front Slobode?  Danas, 7. novembra, navršila se 71 godina od kako je u tada oslobođenoj Tuzli štampan prvi broj „Fronta slobode“. List ne izlazi od 2005. godine. Preživio je dva rata ali nije uspio preživjeti mir. Kroz koje scile i haribde je prošla ova novina najbolje ilustruje pogovor Sinana Alića, tadašnjeg direktora i glavnog urednika, u knjizi „Vodonoše i vitezovi“ autora Vitomira Pavlovića, kojom je „Front slobode“ 1998. obilježio 55 godina postojanja.
Kada smo se odlučili na ovaj, ipak, nezahvalan posao: ostaviti trag o sebi, o novini koja je vjerno, koliko to žurnalizam može, odslikavala jedno vrijeme i ljude u njemu, znali smo da je nemoguće sve kazati, ali i to da ne treba porešutjeti ono zbog čega su novinari šiljili svoja pera i bili na tapetu dnevne politike kao „dežurni krivci“, ne da se svetimo bilo kome, nego jednostavno da kažemo –bilo je tako. A kako bi drugačije novinari govorili. Kada čitalac „dogura“ do kraja ove knjige primijetiće da se njen autor ovlaš dotiče vremena kojeg označavamo kao drugo ratovanje Fronta slobode.  Vitomir Pavlović s pravom primjećuje da je riječ o periodu koji zaslužuje posebnu knjigu; o periodu u kome se zgusnulo toliko događaja da, kada se analiziraju iz ove perspektive, čovjek ponekad sam sebi postavi pitanje: Zar smo sve to preživjeli?
Autor „Vodonoša i vitezova“ je u početku bio svjedokom i akterom tih previranja, osjetio ih je i na svojim leđima, a onda se silom prilika obreo u prijevremenoj penziji što je jedno od mogućih objašnjenja ovlašnog dodirivanja perioda 1992-1995. To je u neku ruku i dobro, treba sačekati da se glave ohlade, pa sa razumne istorijske distance analizirati ono što nam se dogodilo, To je jedno, a drugo, bavljenje onim što je sadašnja generacija „frontovaca“ preturila preko glava potisnulo bi u drugi plan sve ono što su naši prethodnici uradili, što bi bilo nekorektno. Ipak, ko zna kada će se pisati druga knjiga. Treba podsjetiti na neke stvari zbog nauka, obostranog, naravno. Kada analizira prvo i drugo ratovanje Fronta slobode neutralni i objektivni analitičar će vrlo lako primijetiti jednu anomaliju: u prvom ratovanju, period od osnivanja lista 1943. pa do konačnog oslobođenja, vlast je činila sve da uz sebe ima glasilo koje će joj poslužiti za ostvarenje zajedničkog cilja – osvajanje slobode. U drugom ratovanju, period od 1992. do 1995. pa i dalje, politika vuče poteze kmoji su se katastrofalno odražavali na rad Fronta slobode kao najjače informativne kuće koja drugo vojevanje dočekuje sa listom i tek formirani TV STUDIJEM FS-3. U opštem haosu i nesnalaženju prouzrokovanim ratom novina i njeni novinari napadaju se i s desna i s lijeva. Bili smo i četnici, i ustaše, i komunjare, i razbijači muslimanskog jedinstva, i jugonostalgičari, i... Samozvanih analitičara i cenzora je na sve strane i svi su, po pravilu, bez obzira da li pripadaju civilnom ili vojnom sektoru, bili u uglancanim čizmama, s pritegnutim „škorpionima“ i glanc maskirnim uniformama: izdaju naredbe o zabrani objavljivanja saopštenja političkih stranaka, telefonom prijete hapšenjem, sami nude intervjue novini i televiziji, svakodnevno organizuju brifinge i dijele lekcije profesionalcima kako treba raditi u medijima... Hajci na nas se pridružuju i neki novopečeni „endžiovci“. Sve je podsjećalo na tragikomičnu jurnjavu za zauzimanje pozicija „prvoboraca“, „organizatora otpora“, „boraca za demokratiju i ljudska prava“. Upozorenja koje su neposredno pred rat upućivana iz naše kuće, politika nije shvatila. Front slobode je prestao da izlazi u aprilu 1992. zbog ogromnih dugovanja štampariji „Oslobođenja“. Teret je ponio TV STUDIO FS-3. Ako je moglo poslužiti kao utjeha, bili smo tada brži, informacija je istog dana dolazila do onih kojima je itekako bila potrebna. Novine se nismo odricali, pa smo tih dana imali televizijska izdanja lista. Istovremeno vlast troši pare na nekakav bilten, slika samu sebe i dijeli u stotinjak primjeraka. Učinili smo tada ono što smo znali i umjeli. Istrajavali smo na televiziji razbijajući informativnu blokadu koja je nastala zauzimanjem televizijskih predajnika. Uz Radio Tuzlu bili smo jedini na tuzlanskom informativnom nebu. Guramo na televiziji, ali ne odustajemo od novine i ona se konačno ponovo pojavljuje u drugoj polovini maja 1992. godine. Prave glavobolje tek su tada počele. Na naša vrata dolaze dojučerašnje kolege sa nekakvim odlukama, naredbama o postavljenjima za glavne i odgovorne urednike. Kako došli neki su tako i otišli. Politika tih dana kao da nije imala prečih problema od bavljenja Frontom slobode da bi sve kulminiralo 20. jula 1992. godine, kada je, otvarajući sastanak, održan u Domu Armije, Selim Bešlagić, tek što je izašao iz bolnice, najavio da je sazvan zbog „nekih kadrovskih rješenja u Frontu slobode i sve učestalijih zahtjeva boraca da se zabrani rad lista i TV STUDIJA FS-3“- Šok iz vedra neba.  Zapisao sam, a zabranili su da se na tom sastanku vode pribilješke, jer je, rekoše, stvar povjerljiva, da je jedino Ekrem Avdić, tada već u funkciji vojnog potparola, ubjeđivao političare da nisu u pravu i da moraju razlučiti potrebu za cenzurom od kadrovskog uplitanja u infrormativnu kuću. Uzalud, mašinerija se zakotrljala i teško ju je bilo zaustaviti. Nikad nikakva rješenja, naredbe ili odluke nisu napisane, ali u našim prostorijama su osvanuli „ratni urednici“ oličeni u Ivici Nosiću i Jadranki Marković, koja je ostala upamćena po dobrovoljnom dežurstvu u Kriznom štabu. Ivek nije dugo izdržao i odmaglio je u Hrvatsku, a da se oni koji su ga uputili u našu redakciju nikada više nisu ni zapitali ko nam uređuje novine. Markovićeva je bila upornija. Lepršala je između Komande i Kriznog štaba zagovarajući koncept nove televizije. Lešinari uvijek osjete žrtvu. Naduravali smo se sve do kraja 1992. godine. Onda je politika presjekla: Naredbom koju je, na osnovu stavova Izvršnog odbora Skupštine opštine Tuzla, potpisao tadašnji načelnik Sekretarijata za narodnu odbranu Mehmed Žilić, na idirektan način je zabranjem rad TV STUDIJA FS-3. Zaplijenjena nam je sva oprema koju smo kupili vlastitim sredstvima podižući prvi put u svoj istoriji i bankarski kredit, pet radnika je „prekomandovano“ u novu firmu koja je nastavila da radi sa našom opremom. Niko tada nije pitao da li ti kadrovi trebaju Frontu slobode, a možda je ovo pitanje i bilo suvišno jer mnogima tada nije bila potrebna ni novina. Legalno registrovana tv stanica, jedna od prvih alternativnih televizija u Bosni i Hercegovini, tako je ugašena nerazumljivim nasiljem politike. U Frontu slobode broj 3306. od 6. augusta 1993. pod nadnaslovom „Pismo Fronta slobode kolegama novinarima“ i naslovom „Nismo htjeli biti poslušni“ odjekuje naš jauk: „Cijenjena gospodo! Poštovane kolege! Front slobode - novina sa 50-godišnjom tradicijom nije mogao ni slutiti da će svoj poluvjekovni jubilej obilježiti u ratu. Moramo priznati: u proteklih pet decenija „Frontu slobode“ nikad nije bilo teže nego što je sada. Ne samo zato što se nalazimo u ratu, jer u ratu smo i rođeni, nego što se pod ratnim okriljem na zajedničkom zadatku našeg uništenja našle vlasti građanske Tuzle i snage nacionalizma. Ne zna se tačno ko više prednjači u krstaškom pohodu i hajci na „Front slobode“ i njegov TV STUDIO FS-3, ali je znano da su potezi aktuelne tuzlanske vlasti usmjereni na njihovo uništenje u godini kada treba da obilježimo pola vijeka od izlaska prvog broja „Fronta slobode“. Počelo je 20. jula 1992. godine kada je odgovornom čovjeku kuće usmeno, od strane opštinskih rukovodilaca, saopšte o da se smjenjuju urednici „Fronta slobode“ i TV studija FS-3 i postavljaju ratni urednici. Uzaludna su bila naša upozorenja da je to nezakonit čin predstavnika vlasti i da institucija ratnog urednika ne postoji ni u jednom pozitivnom zakonskom propisu ili uredbi sa zakonskom snagom. Badava. Rečeno nam je kratko: - Traže to borci s prve linije fronta!? Iako smo tada bili svjesni da za takvu odluku ne postoji zakonsko uporište, jer odgovorne ljude u „Frontu slobode“, pa i urednike, nije postavila vlas nego su izabrani na osnovu javnog konkursa, i da nam zbog toga nije dato nikakvo rješenje, usmeno saopštenu odluku smo prihvatili da ne stvaramo slučaj u trenucima kada smo svi zajedno bili izloženi agresiji. Bili smo, međutim, svjesni da je smjena urednika iznuđena samo zbog toga što su bili srpske nacionalnosti. Naravno i obrazloženje – da je to zahtjev boraca sa prve linije fronta – je providno, jer nakon što je smjena urednika procurila do javnosti borci su reagovali suprotno. Simptomatično je tada bilo reagovanje i tumačenje sporne odluke od strane predsjednika SO-e Tuzla mr Selima Bešlagića: - Na ovaj korak smo primorani kao minimum, jer se traži zabrana „Fronta Slobode“ i njegove televizije. Tako je demokratski izabrana vlast u Tuzli preko naših leđa počela udarati temelje demokratskoj državi!? Što lukavstvom, što našim upornim insistiranjem da pravna država mora poštivati svoje zakone, uspjeli smo se otarasiti ratnih urednika i vratiti normalnom radu. Vlast, međutim, ne sjedi skrštenih ruku. Sada se više ne poziva na borce, to joj pokriće više ne treba, nego donosi odluku o formiranju Javnog preduzeća Radio i televizija Tuzla 1.1.1993, a odmah potom (5.2.1993) Opštinski sekretarijat za narodnu odbranu SO-e Tuzla donosi naredbu o izuzimanju kompletne opreme „Frontove“ televizije Studia FS-3 i njeno stavljannje u funkciju novoformiranog javnog preduzeća, Prije donošenja ovakvih odluka niko od odgovornih ljudi u „Frontu Slobode“ nije konsultovan.  Donoseći odluku o osnivanju Javnog preduzeća Radio i televizija Tuzla, Predsjedništvo SO-e Tuzla nasjeda na obmanu pa tako u članu 9. spomenute odluke navodi da se Javnom preduzeću Radio i televizija Tuzla stavlja na raspolaganje oprema koju je Osnivač misli se na SO-e ) ranije nabavio i ustupio Studiu FS-3.A činjenice su sasvim drugačije: Prvo: Studio FS-3 je osnovao, u sudski i registar evidencije javnih glasila kao osnivač upisao „Front Slobode“. On je i dobio radnu dozvolu i frekvenciju za svoju televiziju. Dakle, „Front Slobode“ je i osnivač i izdavač TV Studija FS-3. Drugo: U izradu projektne dokumentacije, kupovinu opreme, obuku kadrova niti u bilo šta drugo što je vezano za „Front Slobode“ i njegov televizijski studio, SO-e Tuzla nije uložila ni jednog dinara. Našu ponudu da u realizaciju projekta gradske televizije uđemo zajednički odbili su uz preporuku da pravimo komercijalnu televiziju koja će biti sposobna da sama sebe izdržava. To smo i učinili, podigli bankarski kredit, odvajali od skromnih plata i kupili opremu. Kada su se uložena sredstva počela vraćati, a javnost bila zadovoljna što je grad dobio svoju televiziju koja je odigrala značajnu ulogu u probijanju informativne blokade, nakon zauzimanja releja na Majevici, vlast se dosjetila da može pokriti svoju nesposobnost da procijeni značaj i ulogu našeg televizijskog projekta i podrži ga. Donijela je odluku o izuzimanju opreme čime je praktično na nezakonit način onemogučen – zabranjen rad našeg Studija FS-3. Greške se čine i prilikom donošenja naredbe o izuzimanju opreme. Nije se postupilo u skladu sa članom 53. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane u kojem je tačno precizirano koja se sve sredstva mogu izuzeti. Ni jedno sredstvo TV Studija FS-3 ne nalazi se na tom spisku, pa ipak je izuzeto. Povrijeđen je i član 60. Uredbe po kome se sredstva preuzimaju zapisnički uz izdavanje potvrde nadležnog organa. Ni jedno ni drugo nje urađeno prilikom uzimanja naše opreme. Istom Uredbom regulisano je da se vlasnicima izuzetih sredstava priznaje odgovarajuća nadoknada. “Front Slobode“ za proteklih sedam mjeseci, koliko mu je oprema izuzeta, nije dobio ni dinara, a ostao je bez značajnog izvora prihoda. Čak su i novoformirani organi Televizije Tuzla donijeli odluku da se reklamna najava lista „Front Slobode“ na „njihovoj“ televiziji mora platiti. Napominjemo da je „Front Slobode“ ušao u projekat televizije iz čisto ekonomskih razloga. Investirali smo oko 120.000 DEM. Prihodima od televizije izdržavali smo i novinu koja izlazi već 50 godina. Sada smo ostali bez tih prihoda sa ozbiljnom prijetnjom nestanka i novine koja, zbog nedostatka papira ali i nedovoljno sredstava da ga nabavimo, ne izlazi od 6.juna 1993. Naravno, ta činjenica gradsku vlast uopšte nije uznemirila. Niko ni u formi pitanja nije se zainteresovao za “Front Slobode“. A i zašto bi kada su konačno ostvarili prijtnju iz jula prošle godine: televiziju su nam oduzeli, a list je umro. Poštovane kolege, naš je jedini grijeh što cijelo vrijeme nismo htjeli biti poslušna novina i televizija, što smo slobodu informativnog medija, dakle i naše kuće, shvatili kao svetinju koju moramo braniti i odbraniti. Šaljemo vam ovu informaciju samo sa željom da je učinite dostupnom kolegama novinarima koji prate rad Međunarodnog press centra u Sarajevu. Od njih očekujemo da je iskoriste i javnosti plasiraju drugu stranu medalje koncepta građanske vlasti u Tuzli. Po onome što smo osjetilina vlastitoj koži – daleko joj kuća bila! NOVINARI I RADNICI „FRONTA SLOBODE“ I TV STUDIJA FS-3 Tekst pun usključalih emocija, ali – činjenice su činjenice. Gdje su tada bili OSCE i međunarodne novinske asocijacije? U gluhoći koja je tada prekrivala prostore BiH naš jauk se razbio od padine Ilinčice i Kicelja. Tada nismo bili ni svjesni da agonija lista tek predstoji. U vrijeme totalne blokade pauze između brojeva su sve duže. Za štampanje novine koristili smo sve vrste papira osim toaletnog. Ne mogu zaboraviti da smo jedan broj odštampali na crtačem papiru kojeg je iz svoje sehare izvukao Mevludin Ekmečić, a drugi na natronu što ga je negdje u podrumu kuće Ismeta Mujezinovića pohranio direktor Galerije Ćazim Sarajlić. Obilazili smo i tuzlanske mesare tražeći papir kojim su oni umotavali mušterijama meso. Teško je nabrojati i sve druge koji su tih najtežih dana za „Front Slobode“ bili uz nas: Iako su i sami bili u teškoj situaciji pamtim da me je Eldin Tabučić, direktor Narodnog pozoriša u Tuzli, pitao treba li nam pomoć i nešto sredstava prebacio na naš žiro-račun. Nezaboravna je i podrška „Pivare“ i njenog prvog čovjeka Milana Vadžića. Uz nas su bili i neki drugi kolektivi kao što su Fabrika soli, DITA, Siporex, Union, Univerzalpromet, Frizer, Poliuretanska hemija, ZOIL i mnogi drugi. Ipak, nismo izdržali: u januaru 1994. Front Slobode je prestao da izlazi. Ni tada se niko od vlasti nije ni počešao, niko nije zvao telefonom. Sindrom Vućurević kao da je zahvatio sve be-ha prostore: govorili su nam kako to nije strašno, pokrenuće neku novu novinu. Mjeseci su kao godine, ali vrijeme ipak odmiče: da li je novina konačno mrtva? Mnogi su mislili da jeste, ali se ona, na iznenađenje mnogih, ponovo pojavila na kioscima u novembru te iste 1994. zahvaljujući prvenstveno donaciji od 3000 DM koju nam je tih dana u ime belgijskog Pokreta zelenih uručio Mihael Martens. Ustaljen je i ritam izlaženja: dva puta mjesečno na skromnih dvanaest strana. Izranjavani uspijevamo 1996. pokrenuti i televiziju uz svesrdnu pomoć Fondacije Soroš i tek tada shvatam onu kletvu: Dabogda imo, pa nemo! Kada čitalac okonča izlistavanje ove knjige shvatiće jedno: novina kojoj su časno i pošteno pripadale generacije „vitezova“, “vodonoša“ i „stršljenova“ preživjela je dva rata; postala je svjedokom vremena, postala je ogledalo koje nije krivo što je, ponekad, naš lik u njemu ružan. Nije, valjda, da su ga zbog toga htjeli razbiti!? Sinan ALIĆ |