TUZLANSKI DOSJERamazanske lepine Ramazanske lepine povezuju generacije, vjere i nacije, jer ih vole skoro svi. Nekada nije bilo tako puno pekara kao sada pa se u redu se čekalo na lepine prije iftara. Obično su to radila djeca, dok nene ili roditelji kod kuće čekaju da se upale kandilji. Djeca bi išla u grupama do najbliže pekare, čekala, pa ih onda često vruće do kuće i jela, i tako cijeli mjesec.  Je li somun, pitica ili lepina, nebitno je ali se u Tuzli vjeruje kako se i prvi, i drugi, i treći najbolje prave kod Kabila, Hukića kod Šarene džamije, u pekari “Vrapče” ili u Tabašnicama prekoputa velike pijace. Kupujući lepine u pekari “Vrapče” u Solini saznali smo da je njen vlasnik Nedim Jaganjac. Kažu da je 35 godina radio za privatnika da bi, kad je dobro “ispekao” zanat, pokrenuo i vlastitu pekaru koja ovih dana obilježava jedanaest godina postojanja. U poslu mu pomažu sinovi Mirsad i Mirza. - Lepine su nešto posebno u mjesecu Ramazanu. Prodaja svih drugih pekarskih proizvoda stane, dok lepine idu samo tako. Vrlo je važno kako se peku lepine. U našoj pekari svi proizvodi se peku na drvima – kaže nam Mirsad Jaganjac. Na pitanje koliko se lepina proda, samo se nasmijao i rekao “to vam niti jedan pekar neće reći, idu dobro i mi smo zadovoljni”. - Kifle se mogu kupiti bilo gdje, lepine samo kod majstora – dodaje Mirsad.  Cijena lepina je 30 feninga. Za lepine koje se peku u Tuzli možemo komotno reći da su „tuzlanske“ jer svaki grad ima specifičnost svojih lepina. Možda se i neko od vas sjeti neke priče o lepinama i podijeli je s nama. Zabilježili smo i momenat kada se pale kandilji na Čaršijskoj džamiji. Kandiljima se označava završetak dnevnog posta i da postači napokon, u sumrak dana, mogu zagristi svoju vruću lepinu. A.M. |