TUZLANSKI DOSJEJučer u Dobrnji Obilježena godišnjica stradanja 180 rudara U povodu 19. godina od katastrofalne rudarske nesreće u Rudniku Dobrnja, kada je poginulo 180 rudara najmlađe Krekine smjene, jučer su predstavnici Rudnika "Kreka" i Kantonalnog ministarstva industrije, rudarstva i energetike u prisustvu porodica stradalih rudara položili cvijeće na spomen-obilježje u Rudniku "Dobrnja Jug". Kreka je u proteklim godinama, koliko je bila u mogućnosti, pomagala rudarske porodice i to će biti nastavljeno. Ali, za mnoge to nije dovoljno. Zazidani ulaz u Jamu Dobrnja i 180 borova u spomen-parku trajno je sjećanje na noć tragedije prije 19 godina. Piše:Maja Nikolić Prije točno devetnaest godina u najvećoj rudarskoj nesreću u našoj zemlji život je izgubilo 180 rudara u Rudniku Dobrnja Mramor. Zvali su je „najmlađa smjena“ rudnika jer je prosjek godina rudara koji su poginuli bio 27 godina. Te noći sirene su odjekivale Mramorom. Jutro nakon nesreće dočekano je sa suzama i nevjericom. I danas, 19 godina nakon nesreće suze u očima obitelji, ali i rudara koji su izgubili svoje komarate. Kako kažu, nije lako stajati na ulazu u jamu iz koje njihovi komarati više nisu izašli. Jedini koji je nakon te nesreće ugledao svjetlost dana je Smail Imamović koji danas nakon 19 godina u mislima proživljava svu onu golgotu koju je tu noć doživio.
„Bio sam negdje između 10 i 12 sprata kada sam samo vidio bljesak žuto-zelene boje i nakon toga se više ničeg ne sjećam. Probudio sam se na UKC-Tuzla gdje me dočekala strašna vijest da su sve moje kolege poginule“ prisjeća se Imamović. Ipak, danas brojna djeca poginulih rudara za životni poziv biraju zanimanja svojih očeva, a o njihovom školovanju brigu jedino vodi Rudnik Kreka. Direktor ovog rudnika Rešad Husagić ističe da fond koji je osnovan nakon nesreće ima za obvezu brinuti o djeci rudara koji su poginuli sve dok ne završe škole. Kako kaže, raduje ga činjenica da su većina njih je danas rudari. Ono čime nitko iz rudnika nije zadovoljan jeste da i pored brojnih obećanja, osim samih rudara nitko nije izašao u susret obiteljima poginulih. Vjerojatno su događanja nakon nesreće izbrisala sva obećanja koja su data tim obiteljima. Munib Delić bio je vođa smjene koja je izginula u rudniku. Taj dan on nije radio. Za njega ovaj dan je dan sjećanja i tuge jer kako kaže nema goreg trenutka za rudara nego kad izgubiš svog kolegu komarata s kim si dijelio i dobre i loše trenutke u jami. Delić napominje da se danas rudari ne cijene dovoljno kako bi to trebalo biti. „Rudari su vrlo humani ljudi i uvijek su prije, ali i sada oni bili prvi koji su pružali pomoć svima, a nažalost rudarima slabo tko pomaže.“, ističe Delić. I na jučerašnjem obilježavanju ponovljeno je opet da i dalje ostaje jedan gorak okus sjećanja na ovu tešku rudarsku tragediju koje se danas sjećaju još samo rudari koji su izgubili svoje radne kolege, ali ne samo na ovaj dan, već svakog jutra dok silaze u rudarsku jamu |
