TUZLANSKI DOSJEHodanje na vlastitu odgovornost  Otkup stanova za certifikate u periodu nakon rata, godinama poslije pokazuje i svoju lošu stranu. Ljudi koji su otkupili stanove postali su vlasnici stanova ali svijest o održavanju zajedničke imovine nije se promijenila. U većini starih zgrada ima onih koji neće da plaćaju ni za mjesečno održavanje upraviteljima, a ne za neke veće sanacije. Mjesečno dvadesetak maraka dovoljno je za mijenjanje sijalica, čišćenje, održavanja lifta u ispravnom stanu i eventualno krečenje, a rijetki su primijeri gdje su stanari promijenili krov, sanirali fasadu, uradili krupnije zahvate.  Prije 12 godina pisali smo o problemu u zgradi u Rudarskoj 67, gdje se odvaja stub od balkona na višim spratovima. Jedina promjena od tada je da je stub još više odvojen. Nedaleko od ove zgrade, u Krečanskoj, nakon pada betonskog bloka poginula je starija žena. Godinama su ove zgrade bile ograđene radi predostrožnosti. Ograde su skinute, betonski blokovi, isti kao i onaj koji je usmrtio našu sugrađanku, i dalje su tu.  Bilo bi dobro da se bar skinu dijelovi zgrada koji predstavljaju opasnost za prolaznike, a ne utiču na nosivosti objekata. Znatno bolja situacija je u novim zgradama, prvo što još nemaju problema sa dotrajalošću zajedničkih dijelova, a drugo jer tu uglavnom žive ljudi koji su kupili stanove te imaju izraženi osjećaj čuvanja imovine. Na pitanje da li bi za druge plaćali razne popravke, većina će reći da ne bi, tako da od eventualne solidaronist nema ništa ako se ima u vidu broj starih zgrada.  Loša privatizacija preduzeća, odavno je pokazala svoje nedostatke a sada smo u vremenu kada samo možemo da se nadamo da će biti manje priloga za crnu hroniku zbog "padajućih" dijelova zgrada.  Upozerenje upravitelja ne znači ništa, niti se puno obraća pažnja, ljudi moraju izaći iz zgrada, moraju živjeti. S.M. Krečanska 15 - dan poslije Šta činiti kad je zgrada privatna a problem javni? |