TUZLANSKI DOSJEBašte iz našeg komšiluka Sunčano nedjeljno popodne neki su iskoristili za šetnju u prirodi, drugi su se zabavili kućnim poslovima, nekima ni vikend TV program nije bio mrzak, a određeni broj naših sugrađana dan je proveo u svojim baštama. Kako kažu, fizički je to rad koji oslobađa glavu stresa i puni tijelo pozitivnom energijom. Sad je tako, u jeku radova, a doće vrijeme kada će plodovi svoga rada prispjeti iz bašte na trpezu kada će zadovoljstvo vlastitim uzgojem biti neprocjenjivo. Lokalitet u Slavinovićima zoran je primjer kako se neiskorištena parcela može obrađivati iako tlo i nije najpodesnije za ozbljnije usjeve, no vlasnici bašta sa kojima smo razgovarali se ne žale. Od onogo što proizvedu svakako ne mogu živjeti, ali mogu popraviti kućni budžet, pojesti nešto što su od početka gledali kako raste, zabaviti se tokom većeg dijela godine i boraviti sa vlasnicima susjedne bašte na otvorenom. To je za većinu vrtlara najveći benefit. Jedan od njih je i Senad Softić. „ Baštu ovdje imam još od prije rata i oduvijek je bilo da ljudi dođu ovdje svojim poslom, da šta okopaju, zasade, počupaju korov. Nema tu teških tema koje su zastupljene u medijima. Kad se posao „smiri“ onda kreće i druženje u improvizovanim kućama, na stolićima i ta društvena dimenzija je nezamjenjiva. Dok smo u ratu od toga živjeli danas se na baštu više gleda kao na zdravu rekreaciju. Ima nas tu raznih: od penzionera, ljudi koji tu nađu i svoj mir, zaposlenih, ali i onih koji žele znati da jedu svoje, zdravo i sigurno“, priča nam Senad. Baštu na ovom lokalitetu najčešće obrađuju oni koji žive u obližnim stambenim naseljima. Zidovi guše, a dvorišta se nema i zato je spas u nekoliko kvadrata zemlje koji se obrađuju sa puno ljubavi i pažnje. Poneka lijeha luka, malo krompira, koja glavica kupusa, keleraba, zelena salata, špinat, cvekla i bamja gotovo su svakodnevna ponuda ma sa kojim baštovanom pričali. Kažu da paprike i paradajz baš i ne uspjevaju jer je tlo mokro, neodgovarajuće, ali zato jagode ili cvijeće sa lukovicama u tome ne vide problem. „ Svoje je uvijek svježe, uberete mrkvu kad je trebate, a ona sa pijačne tezge ko zna kad je tu dospjela. Nema to cijenu koja to može platiti. Doduše, ima onih kojima su naše baštice kao tezge: dođu, uđu u njih kao da su njihove, uberu što im se svidi i odoše. Ne možete vi tu puno učiniti, uvijek je bilo onih koji kradu tuđu muku i rad“, navodi Senad.  Proizvodi iz ovih bašta lišeni su hemije, oplemenjeni žuljevima naših komšija i uzgojeni sa puno ljubavi o čemu svaki sagovornik ima svoju priču, a sve one mogu svesti pod tezu da škrta zemlja ne daje puno, ali itekako cijeni rad. B.K. |