TUZLANSKI DOSJEGodišnjica Jazz Big Band-a obavijena tugom Sinoć (15.10.2009.) s početkom u 20 sati, u Bosanskom kulturnom centru obilježena 53. godišnjica od osnivanja tuzlanskog Jazz Big Band-a. Veliki broj ljubitelja jazz-a, ali i štovalaca tuzlanskih tradicija, ispunilo je scenu BKC-a na kojoj je svirao tuzlanski Jazz kvartet s gostima. Ovo obilježavanje je pokrenuo Zdravko Novak, član Jazz Big Band-a u sva tri sastava. Na koncertu su učestvovali Zdravko Novak (saksofon), Zlatan Mujkić (klavir), Mustafa – Mufe Hadžiefendić (bubnjevi), te vokalna solistica Sanja Tešić i gost iz Beograda Marko Đorđević (truba). Koncert je održan pod pokroviteljstvom Bosanskog kulturnog centra i Spomenke Mičić, podpredsjednice FBiH. Na žalost, koncert je prekinut zbog iznenadne smrti Mustafe Hadžiefendića – Mufe, bubnjara i člana prvih postava Sonora i Terusa. O Jazz Big Band-u i jazz-u u Tuzli polovinom prošlog vijeka Nositelj mnogih pozitivnih promjena u svijetu kulture, posebno u muzici, u Tuzli, prof. Čestimir – Mirko Dušek, je davne 1956. godine okupio grupu mladića (nekih sa formalnom, drugih sa neformalnom muzičkom naobrazbom) i osnovao je prvi ozbiljan jazz orkestar u Tuzli i prvi ovakav orkestar u Bosni i Hercegovini. Kao što je sam rekao, na ponovnom okupljanju 1993. god.: „Krenuli smo od trnja, kao i svaki orkestar, tražeći mlade, ko god je znao svirati, na igrankama i okupljajući ih u orkestar, koji je uvije funkcionirao zahvaljujući ljubavi prema muzici i trudu."  Te davne, 1956. godine, (iako se nagdje navodi i 1957.), pod imenom Jazz Big Band okupili su se: Esad Prcić, Zdravko Novak, Zdravko – Dado Stuhli, Stanko Vegan, Branislav – Pero Štumpf, Vesna Mikačić, Zoran Paki, Mufid Omazic Mufa, Duško Ikić, Vinko i Gradimir – Grado Kreitmayer, Muhamed Bešlagić – Buš, Abdulah Subašić, Bogomir Tomičević, Slavko Joldić, Lazo Vujuć, Vladimir Cerić i mnogi drugi. Za samo tri mjeseca, na sveopće oduševljenje tuzlanske publike, imali su svoj prvi konert. Saksofoni, trube, tromboni, piano, gitare, basovi i bubnjevi, pod dirigentskom palicom profesora Dušeka, zasviraše od Kreke i Radničkog doma „Moša Pijade“ (današnjeg BKC-a), do sala, bina i svih drugih mjesta za muziciranje na sve četiri strane svijeta. Redale su se nagrade, pohvale i popularnost, a mnogima su otvorena i muzička vrata Europe, gdje su dalje razvijali svoje muzičke karijere. No, sve što je lijepo kratko traje, tako se i ovaj orkestar, u svojm prvom životu, ugasio 1962. god. zbog nedostatka sredstava. Bez obzira na kratak prvi životni vijek, Jazz Big Band je ostao duboko ukorijenjen u kulturu i tradiciju Tuzle, pokrenuvši val pozitivnih kulturnih dešavanja, kao nastavak života kulturne Tuzle još iz 19. vijeka i ranije. Nakon velikog jazz orkestra, dolazi do stvaranja ansambala i bendova koji su nastavili svirati jazz i zabavnu muziku tog doba. Mnogo je priča i anegdota koje prate cijeli taj period kasnih 50-tih i 60-tih godina prošlog vijeka, koje bi vrijedilo sakupiti i sačuvati, ali – nažalost – mnogi stari jazzer-i više nisu među nama i priče polako odlaze s njima. No, neke su ipak sačuvane. Probe i svirke su uvijek bile popraćene šalom i smijehom, a poslije vježbe ili nastupa se nastavljalo svirati „za svoju dušu“. Kod Mufida – Mufe Omazića su se organizirale svirke tokom mjeseca Ramazana i za Bajram, gdje je veselo društvo muziricalo do kasno u noć. Tuzlu su, u to vrijeme, posjećivala neka od najvećih imena tadašnje muzičke scene u Jugoslaviji, ali i svijetu. Tih 60-tih godina smo ugostili i Veliki jazz orkestar Quincy Jones-a. Svirali su na današnjem Telex-u, stadionu preko puta Express Restorana (današnje javne kuhinje). Na "povratničkom" koncertu 1993. god., Gradimir – Grado Kreitmayer je ispričao anegdotu o dolasku Senke Veletanlić i Milomira Petrovića, tadašnjih velikih zvijezda, u Tuzlu. Kaže da su očekivali da dolaze u provinciju, da tamo niko ništa ne zna, niti da su ljudi čuli za „taj jazz“, pa su pomoćnom bendu i rezidentnom (treba li dodati i profesionalnom) orkestru Hotela Bristol poslali svoj repertoar, „da se pripreme“! Bend je bio sastavljen od vrsnih muzičara, među njima nekoliko iz obitelji Kreitmayer, a kada su dobili repertoar, samo su ga pogledali i ostavili u stranu. Voditelj rezidentnog orkestra je upitao da li bi mogli da podijele „zadatak“, pa da bend napiše pola nota, a orkestar ostalu polovinu, no za to nije bilo potrebe, jer je bend već sve znao napamet i odavno svirao. Prilikom ulaska tih tadašnjih zvijezda u salu, čuli su muziciranje benda i nisu se mogli oteti iznenađenju i oduševljenju. Još jednu anegdotu je čika Grado podijelio sa posjetiteljima koncerta 1993. god., a ona se veže za obitelj Kreitmayer, koja je iznjedrila vrsne muzičare i stručnjake u raznim oblastima. Obitelj sa puno djece, svi muzikalni i muzičari, je nerijetko okupljala i prijatelje, pa se sviralo i vježbalo, uz obavezno „lupkanje takta“ nogom o pod. Jednom prilikom se majka porodice, stara G-đa Kreitmayer, spustila do komšinice ispod i, kada je ugledala da nemaju luster, upitala je zbog čega, a komšinica je odgovorila: „Bojim se da ne otpadne od udaranja“. No, kako su oni – tih davnih godina – dolazili do nota i tekstova velikih muzičkih hitova Glenn Miller-a, Walter Donaldson-a, Erroll Garner-a, Joseph Kosma-e i drugih? Nije bilo gramofona, nije bilo mogućnosti snimanja (pa kasnijeg reproduciranja i skidanja nota), nego su se služili svojom muzikalnošću i muzičkim znanjima, koje je tadašnja Muzička škola u Tuzli nesebično davala. Danas na radiju ili na filmu, sutra na igranci u „Partizanu“! Slušao se Radio USA i Radio Luxemburg i pjesme su se „skidale u letu". Gledali su se filmovi u kinu, sjedeći blizu zvučnika s kajdankom i pišući note. Jedan od ovih momaka, iz jedne malo „bolje stojeće“ kuće je studirao u Beogradu i družio se za jazzer-ima tog doba. Imao je i gramofon i donosio ploče, pa bi svaki njegov dolazak kući bio popraćen satima preslušavanja ploča, koje bi samo njegova majka povremeno omela donoseći im nešto da prezalogaje. Povratak prvi i povratak drugi Tokom 80-tih godina prošlog vijeka, dolazi do pokušaja oživljavanja ideje jazz orkestra sa Zoranom Obrenovićem, no bez većih odijeka. Nekadašnji mladići, sada ljudi u zrelim godinama, okupljaju se u tadašnjem Radničkom univerzitetu „Mitar Trifunović Učo“ i vježbaju, ali nestalno i nedovoljno za neki učinak.  Tek se u vrijeme rata, 1992-1995, ideja ponovno pokreće kao borba i kao odgovor na nedaće kojima su Tuzla i BiH bile zahvaćene. Uz ovaj događaj se veže i anegdota, koju je divno opisao (i iskoristio da opiše istoriju Jazz Big Band-a), publicista i novinar Mirza Mukić. On piše: "Još se priča o malom šoku, koji je pozitivnim emocionalnim talasima, sad već davne ratne 1993. godine, lagano potresao jednog Amerikanca, koji se nekim poslom našao na pravom mjestu, u pravo vrijeme, kod nekadašnjeg Doma armije u Tuzli. „Umjesto stakata ratnih bubnjeva, fijuka granata i sirena opasnosti, odnekle je začuo zvuke fantastične harmonije Glena Milera i "Mjesečevu serenadu" i to uživo, a ne reprodukcijom s nekog starog gramofona. Nije ispočetka vjerovao da se to događa, ali se vrlo brzo uvjerio, da u toj Tuzli, na brdovitom Balkanu, još jednom pretvorenom u bure baruta, usred rata jazz svira lokalni orkestar.“ Priču zaključuje riječima: „No, eto dišpeta, stare i nove "raje" iz svijeta muzike, veterana i poletaraca, koje je voditelj Ekrem Pašić najavio i predstavio u sali Doma armije punoj publike, a što onaj Amerikanac s početka ove priče, i da je čuo, ne bi mogao razumjeti. Zato je odlično razumio "Mjesečevu serenadu", koju je prema riječima novog starog dirigenta Mirka Dušeka svirala polovina članova "onog" Big Banda uz podršku mladih muzičara, koji su rame uz rame sa Zdravkom, Dadom, Ekom, Esadom, Perom i ostatkom stare garde, zasjeli na binu i u stilu "čuda bosanskog otpora", usred rata, na svoj način dokazali da Bosna i Hercegovina i rodna Tuzla, pripadaju Evropi, i kada im stara dama okrene leđa.“ Te ratne godine, na bini Doma armije se okupio orkestar u sastavu: Saksofon: Fuad Konjević - Kiso, Zdravko Novak, Esad Prcić, Branislav - Pero Štumpf Klarinet: Dženan Jusufović Tbombon: Zdravko – Dado Stuhli, Muhamed Bešlagić – Buš, Damir Sulejmanović, Goran Kapor Truba: Enver Bukovac, Stanko Vegan, Nedžad Osmanović, Enver Džindo, Tomislav Tomičić Klavir: Željko Tadić, Zlatan Mujkić (u postavi Tuzlanski jazz kvartet) Ritam sekcija: Jusuf Šeković i Delić (gitara), Mešković Mirsad – Mešak (kontrabas), Duško Ikić i Mustafa – Mufo Hadžiefendić (bubnjevi) Vokali: Lejla Teskeredžić, Hajrudin Simičić – Simi, Ekrem Pašić i Šehić Rifat – Rifi. Uz orkestar, tuzlanskoj publici se predstavio i Tuzlanski jazz kvartet (Zdravko Novak, Zlatan Mujkić, Mirsad Mešković – Mešak i Mustafa – Mufo Hadžiefendić). Bilo je to jedno prelijepo i nezaboravno iskustvo, o čemu svjedoči i video zapis. Da li Fenix završava svoj let? Kako Mirza Mukić kaže u svom „kroki“ profilu tuzlanskih umjetnika jazz-a: „Može li se Feniks još jednom uzdignuti, pa sa preostalim snagama stare garde i mladim pojačanjima ponovno zasvirati Glena Milera, Djuka Elingtona i muziku drugih velikana jazz-a? Odgovor bi mogao glasiti: Kad se radi o tuzlanskom Jazz Big Band-u, ništa nije nemoguće!" Na inicijativu Zdravka Novaka i uz njegov veliki trud, proziašao iz ogromne ljubavi prema jazz-u i Tuzli, u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru je sinoć (15. 10. 2009.) održano obilježavanje godišnjice osnivanja Jazz Big Band-a. Zaista, ništa nije nemoguće i Feniks se uvijek iznova rađa iz pepela, ali vrijeme neumitno prolazi i čini svoje. Većina članova prve, druge i treće postave ovog posebnog tuzlanskog orkestra više nisu s nama, a sinoć smo izgubili još jednog velikog tuzlanskog muzičara, Mustafu – Mufu Hadžiefendić. Kao što rekoše, smrt ga je zatekla na sceni, dok je udarao taktove jazz klasika, a tako je bilo i sa Zoranom Pakijem, muzičarom, kontrabasistom i prvim vokalnim solistom Jazz Big Band-a. Smijemo li pomisliti da su nas napustili onako kako bi to svaki muzičar sebi poželio? Ta generacija jazzer-a polako odlazi, a oni koji ostaju nastoje održati i prenijeti tradiciju, te ono što je lijepo usaditi u naraštaje koji ih trebaju naslijediti. U eri turbo-folka, jeftine zabave, devijacije vrijednosti i porasta nemorala, moramo se sjetiti onoga što vrijedi i čime se svi trebamo ponositi. Ukoliko sve to zaboravimo, dozvolit ćemo da nas proguta tama kiča, šunda i nekulture, a naša djeca će odrastati uskraćena za saznanje da smo jednom živjeli u jednom divnom gradu. Treba li uopće i pomenuti da, ako okrenemo leđa našoj istoriji i tradiciji, nikada nećemo uspjeti reanimirati ljepotu. Dušica L.Ikić-Cook (Tekst napisan na osnovu transkripta sa koncerta održanog 1993. god., teksta Mirze Mukića i porodičnog arhiva i sjećanja) |