TUZLANSKI DOSJEHrvatski pisac uputio još jedno ljubavno pismo: Nedostaješ mi, Tuzlanko! Poznati hrvatski pisac Zoran Antičević ponovo je napisao ljubavno pismo svojoj voljenoj Tuzlanki. Tekst prenosimo u cijelosti: Nedostaješ mi, Tuzlanko! Nedostaješ mi, Tuzlanko! Na usamljenom planetu sjedim gledajući u svemir što je poput velike maternice koja će nas jednom pobaciti, zajedno sa zvijezdama tijela nam u bezdan usisati. Vrijeme se slijeva u ponor beskrajni, a dunjaluk obmanjuje. Zašto da te čekam? Da, znam kako je pogrešnim ženama duša suprotna od tijela. Pakao njihove nutrine obavijen je milom kožom, a razvrat im umije nevino progovarati. Miris njihove izopačenosti uvukao se u meso moje, pa mirišem pogrešnima, a smrdim dobrima među kojima si ti najvoljenija. Možda si zato otišla. I oprosti što sam zaboravio čekati. Prebrzo te želio vjenčati, sagraditi nam kuću i ispuniti je milom dječicom. Gdje li si ti, kojoj sam obećavao da ću je od svih životom čuvati, i koja si mi obećavala da ćeš me čuvati od mene samoga ? Ti, na čijim sam grudima želio jutarnje mirise sve do duboke starosti čekati. Oh, ljubavi, sanjao sam crne zastave podignute u pustinji brdovitoj. Neki čovjek zabliještenog lica na bijelom konju dojahao je do mene. Kosa mu bijaše omotana turbanom, u ruci nakošena sablja, a u daljini zvijer jednooka što se spremala spaliti sve ljepote svijeta. Zato se plašim za tebe. Kijamet je sve bliže, a tebe nema kraj mene. Bojim se da mi ne zalutaš poput užarenog meteora u daleke, ledene galaksije u kojima vatra umire. Nedostaješ mi, Tuzlanko! Zvijer je jednooka pregrizla pupčanu vrpcu ljubavi naše kao što je učinila insanima mnogim i dovela na zemlju ledeno carstvo svoje. A tako sam vjerovao da ćemo ga otopiti. Sada smo postali poput onih koje smo nekoć žalili. Led je uštrcan u srce moje što puca bez dodira tvojih. Osjećam kako se iz dana u dan sve više pretvaram u čudovište najnakaznije. Bio sam budala kada sam ti rekao da mogu promijeniti svijet, a cijena te spoznaje odrastanje je moje. No, ti ostani dijete. Ljepše je. Kao takvu sam te i zavolio. Ne obmanjuj se strastima ovoga svijeta koji je poput prostitutke što je zavela mnoge i koju su svi gazili, a nikome vjerna ostala nije. Uistinu, ovdje, u tijelu u kojemu si, sve je tako prolazno. Pronađi čovjeka od mojih riječi tišeg, a u djelima glasnijeg. I nikad ne zaboravi tko te stvorio, pa samo Njega obožavaj. I znaj da nema toga otkucaja u tvom srcu dragom koje Njega za dopuštenje ne upita, pa Mu zahvalna budi. Mogao bih ti cijelu noć pisati, no ni tada ne bih mogao ni približno dočarati ono što prostruji srcem onda kada na tebe pomislim. Nedostaješ mi, Tuzlanko! Zbogom. Voli te tvoj Zoky. Biografija autora Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici. Posvojen je od oca Zdravka Antičevića i majke Rine Antičević dana 1. travnja 1991. godine. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je zbirke poezije „LJUBAV IZ DAVNINE“, koju je još kao srednjoškolac objavio 2008. godine, djela „DOLINA STVARANJA“, čijom je objavom još 2010. godine stekao zapaženu popularnost te jednog od najčitanijih hrvatskih romana, HIT naslova:, , Evanđelje tame´´ (2014) . Također, Antičević je scenarist kratkometražnih filmova „UŠĆE ZLA“ (režija: Katja Restović), i, , SVJEDOČANSTVO´´ (režija Gordan Gregurović´´), na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, voditelj je odjela za kulturu u, , Udruzi vlasnika stanova Červar Porat´´ (UVSČP) te urednik dviju knjiga. Sudionik je i suorganizator u nekoliko humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti. |