TUZLANSKI DOSJEEKONOMSKI BAROMETAR Pepeo u oči Piše: Borivoje SIMIĆ Domaći zvaničnici uporno ponavljaju kako grade sigurno poslovno okruženje za strani kapital, ali njihove velike riječi skoro svakodnevno se spotiču na konkretnim primjerima. Strani investitori ne odlučuju se tako lako doći u Bosnu i Hercegovinu, a što je još gore, onima koji se ohrabre i započnu biznis nastojimo otežati život birokratskim preprekama. Nerazumna odluka Elektroprivrede BiH kojom je iz čista mira nakon tri godine prekršen dugoročni ugovor o snabdijevanju sirovinama, šljakom i pepelom, ozbiljno je uzdrmala austrijske investitore u lukavačkoj Cementari. Nakon što su od socijalističke fabrike na izdisaju, ulaganjem oko 150 miliona KM za samo nekoliko godina napravili uspješnog proizvođača, vlasnici iz Asamer koncerna primorani su da preispituju svoje buduće planove u Bosni i Hercegovini. Oni, između ostalog, podrazumijevaju ulaganje još desetine miliona KM, zamjenu stare peći novom, čime bi BiH dobila prvu cementaru koja će proizvoditi po najvišim tehnološkim i ekološkim standardima otprašivanja kakvi se primjenjuju u Evropskoj uniji. Misleći valjda da je naletjela na zlatni rudnik, Elektroprivreda BiH je u maju 2005. godine jednostrano prekrižila cifre na dugoročnom ugovoru o poslovnoj saradnji i pepeo, umjesto po najviše 1, 90 posto od cijene kilograma cementa na ovdašnjem tržištu, odlučila prodavati gotovo trostruko skuplje. Ucijenjeni Austrijanci izdržali su papreni cjenovnik do kraja 2005. da bi u novoj godini alternativu pronašli u Republici Srpskoj. Ne trpi samo štetu Cementara koja sirovine za svoj proizvod sada mora dovoziti iz drugog entiteta umjesto koristiti one ispred vlastitog dvorišta, tamo gdje je decenijama prije zaokružen proizvodni lanac, nego i Elektroprivreda BiH i tuzlanski kraj. Tvrdoglavost iskazana u nevjerovatnoj izjavi direktora Envera Krese da će Elektroprivreda BiH sama graditi cementaru skupo se plaća, jer pepeo (inače nusproizvod u proizvodnji struje u Termoelektrani Tuzla) bez kupca najobičniji je otpad koji, kao i svaki drugi, treba zbrinuti. T o, procjenjuje se, TE Tuzla košta dva miliona KM godišnje. No, to vlastima naviklim na gubitke u sistemu Elektroprivrede BiH, očigledno, ne smeta. Umjesto da na ovom poslu svi zarađuju, umjesto ekološkog dobitka koji obezbjeđuje Cementara, dešava se sasvim suprotno. Na periferiji Tuzle gomilanjem otpada narasta ogromno jezero pepela i šljake - ekološka bomba koja predstavlja svakim danom sve veću prijetnju ionako zagađenoj Tuzli. Odluka Elektoprivrede BiH kojoj se čudom čudi i Svjetska banka, jedan od aktera rijetko uspješne lukavačke privatizacije, očigledan je primjer domaće neposlovnosti koja se toleriše pod zaštićenim kišobranom državne kompanije. Dok se vlasti bave same sobom, a Vlada FBiH već mjesecima nema ministra industrije, energije i rudarstva, direktna poruka poslana investitorima da ugovori potpisani s javnim preduzećima, dakle, u ime države, ne jamče i njihovu provedbu promoviše nas u državu bezakonja. Kakav to signal ovakvom (ne)poslovnom politikom Elektroprivrede BiH šaljemo stranim investitorima? Dođite u BiH da se poigravamo vašim milionima! Šta ovdje znače zakoni, ugovori, poslovni moral, kodeksi i međunarodne regule? Strani kapital traži pravnu sigurnost, a ako je nema, ide tamo gdje mu je bolje. Da ne bi poslovi Asamer grupe preselili negdje drugo, a ovaj koncern se jako brzo širi u Evropi i izvan nje, da se 300 porodica koje žive od Cementare (prosječna plata 1.000 KM) ne bi ponovo našlo u neizvjesnosti, krajnje je vrijeme da vlasti prekinu ovu nerazumnu situaciju i stvari vrate na početak, tamo gdje je to u uređenim državama normalost, poštovanje pravnih akata. Vlasnici i poslovostvo Cementare ne traže ništa drugo. Zato su vrata lukavačke fabrike “trajno otvorena”, za postizanje dogovora i vraćanje Elektroprivrede BiH na dugoročni ugovor. Ako bh. vlasti i odgovorni u Elektroprivredi BiH ne učine taj korak, bio bi to još jedan udarac ionako lošem imidžu ove zemlje, koju strani investitori i zbog ovakvih slučajeva još zaobilaze u širokom krugu. (Oslobođenje) Priredio(la): S.M. |