TUZLANSKI DOSJEPrisjećanje: Prvi mart 1996. u Mejdanu
Prelijepa pjesma, odlično uvježban četveroglasni ženski zbor. Jedva čekamo da naši glasovi ispune prostor, da zagospodare akustikom koju je nudila velika sala Mejdana. Sjedimo mi tako, hladno nam, gledamo okolo ne pomjerajući se i počinje da se dešava čarolija… Sa razglasa se čuje snimak razgovora između našeg Gradonačelnika (zaslužio je veliko slovo) Selima Bešlagića i generala Pračera …. Dobio sam informaciju da mi je Dubajić stavio 4 S u kasarnu, ***** mu materina!!! Slušaj, ne znam za to … Ja svoje dostojanstvo ne prodajem. Jebiga nek´ me kolju! I tako tri duge minute slušanja. Tišina od nekoliko sekundi i počinje aplauz, počinje skandiranje Selim, Selim … Prestaju da važe pravila scenarija, nas 80 je bukvalno skočilo na noge pridružujući se masi naroda u aplauzu od kojeg bride ruke, izvikivanju imena našeg Gradonačelnika, plakalo se smijalo se – najljepši spontani scenarij! A on …? A on, Selim Bešlagić prilazi mikrofonu, ogrnut jaknom, jakim a sporim korakom, nagovještaj osmjeha na njegovom licu – stoji i kruži pogledom po velikoj sali, šuti… Na njegov znak postajemo tiši spremni da čujemo šta da će da nam kaže, a on namješta naočale, ozbiljan, veliki čovjek i kaže – Ljudi sretan vam Dan državnosti BiH! Hvala mu za sve od nas 80 i našeg profesora (koji više nije sa nama), pjevale smo najjače i najbolje što smo mogle. Pjevalo smo našoj BiH, pjevale smo našem Selimu. Nezaustavljiva bujica emocija koju je on pokrenuo u nama, jer je bio pravi čovjek u tom teškom trenutku, bila je najljepša spontana reakcija mase koju sam upamtila. Sretan nam Dan nezavisnosti. Smilja Knežiček |
