TUZLANSKI DOSJEPovodom alarmantnih podataka o zagađenju Upoznajmo neprijatelja - polihlorni bifenoli (PCB) Polihlorni bifenoli (PCB) su smješa sintetičkih organskih jedinjenja sa istom osnovnom hemijskom strukturom i sličnim fizičkim osobinama. Smješa može sadržavati i do dvijestotine devet različitih hlorovanih ugljovodonika. Javljaju se u vidu uljanih tečnosti ili čvrsti poput voska, mada mogu postojati i u vidu pare u vazduhu. Nemaju miris, ni ukus i obično su bezbojni ili svijetlo žuti. Zahvaljujući dobrim osobinama poput hemijske stabilnosti, nezapaljivosti, visoke temperature ključanja, velike toplotne, a male električne provodljivosti, PCB su u periodu od 1928. do 1977. godine masovno proizvođeni i korišteni. Za to vrijeme je samo u SAD-u napravljeno oko 700 miliona kilograma ovog proizvoda. Imali su mnoštvo industrijskih i komercijalnih primjena: za električnu, toplotnu i hidrauličnu opremu, kao omekšivači u plastičnim i gumenim proizvodima, u pigmentima, bojama itd. Međutim, sedamdesetih godina prošlog vijeka došlo se do saznanja da se PCB ugrađuju u životnu sredinu, kao i da mogu imati štetne efekte na ljudsko zdravlje. Pokazano je da su oni postojani kada se oslobode u okolinu jer su otporni na metaboličke procese koji bi ih razgradili na jednostavnija jedinjenja. Zbog male rastvorljivosti u vodi nagomilavaju se u masnim tkivima životinja i ljudi. Usljed tih dokaza 1977. godine je obustavljena njihova proizvodnja. Iz ekonomskih razloga je dozvoljena upotreba već postojeće opreme sa PCB-om do isteka njenog roka trajanja - fluorescentnih uređaja, električnih aparata sa kondenzatorima sa PCB-om, starih mikroskopa i hidrauličnih uređaja. PCB mogu dospjeti u vazduh, vode ili zemljište tokom njihove proizvodnje, upotrebe i odlaganja, pri slučajnom prosipanju tokom transporta, curenju ili gorenju proizvoda koji ih sadrže, curenjem iz starih električnih transformatora. Mogu se osloboditi u okolinu i sa rizičnih otpada, usljed ilegalnog ili neodgovarajućeg odlaganja industrijskog otpada ili njegovog spaljivanja. Ono što PCB čini opasnim za životnu sredinu i čovjeka je što se ne razgrađuju lako i kada jednom dospiju u okolinu ostaju tu veoma dugo. Lako se prenose vazduhom pa dospijvaju i do oblasti koje su dosta udaljene od tog mjesta. U vodi samo mali dio biva rastvoren dok se veći dio vezuje za organske čestice i mulj na dnu. PCB se čvrsto vezuje i za zemljište. U vodi dospijeva unutar malih organizama i riba, pa putem lanca ishrane i do drugih životinja. U ribama i morskim sisarima se nagomilavaju dostižući nivo koji može biti nekoliko hiljada veći nego u vodi. Efekti PCB štetni po zdravlje ljudi su brojni - negativno djeluju na imuni, reproduktivni, endokrini i nervni sistem. Smatra se da su to kancerogene materije. Najopštiji efekti su dermatološki kao što je osip. Dolazi do oštećenja jetre, povišenja krvnog pritiska i nivoa triglicerida i holesterola u krvi. Žene koje su bile izložene relativno velikim količinama PCB-a ili ih unjele putem hrane rađaju djecu koja su nešto lakša od drugih novorođenčadi. Osim toga, kod te djece se javljaju poremećaji imunog i nervnog sistema, kao što su problemi sa motornim funkcijama i smanjeno kratkotrajno pamćenje i otežano učenje. PCB utiču na lučenje tiroidnih hormona, koji su odlučujući faktori normalnog rasta i razvoja. Laboratorijska ispitivanja na glodarima su pokazala da oni smanjuju količinu tiroidnih hormnona u krvi što dalje uzrokuje mane u toku razvoja, npr. slabiji sluh. U Holandiji i Japanu su sprovedena istraživanja na djeci koja su dala slične rezultate. Defekti na rođenju nisu zapaženi. Već je dokazano da PCB uzrokuju maligne tumore kod životinja i to najčešće na jetri. Nekoliko istraživanje sprovedena na radnicima koji su radili sa PCB su ukazala da su povezani i sa pojedinim oblicima tumora kod ljudi i to opet, najčešće onih na jetri. Zbog toga je Američka agencija za zaštitu životne sredine (EPA) svrstala PCB među kancerogene supstance. Količina PCB u pijaćoj vodi i hrani je propisana zakonom. Tako je u SAD-u maksimalna dozvoljena količina samo 0.0005 mg u litru vode, a u dječijoj hrani, jajima, mlijeku i drugim namirnicama iz svakodnevne ishrane, kao i u ribi, živini i crvenom mesu 0, 2-3 milionita dijela. Koliko su polihlorni bifenoli opasni najbolje govori činjenica da već količina od 0, 45 kg PCB koja dospije u okolinu, mora biti prijavljena. Priredio(la): V.K. |