TUZLANSKI DOSJE

12.01.2010.
Pisma čitalaca
Komšijske muke


Ne kaže se uzalud da dobar komšiluk vrijedi pola kuće. Najbolje to znaju oni koji sa komšijama imaju problema, posebno kad se suoče sa situacijom da im komšija ugrožava i imovinu i zdravlje, a pomoći nema. Nema je jer nema zakonskog rješenja, a upravo o takvoj situaciji pišu nam dvije čitateljke sa Stupina.

U nadi da će njihov problem bar podstaknuti na razmišljanje one koji donose zakone, objavljujemo pismo čitateljki koje su, kako kažu, već godinama izložene svojevrsnom terorisanju od stanarke koja stanuje na spratu između njihovih. Zbog specifičnosti slučaja odlučili smo da ne objavljujemo ime gospođe koja uzrokuje problem. Naime, u ratu je izgubila dvoje djece, nakon rata umro joj je i muž, i to su neki od mogućih razloga zbog kojih se ovaj problem gura pod tepih i niko ne želi da ga rješava.

U pismu se kaže da navedena gospođa nema struju već osam godina, loži vatru na balkonu, često pravi poplave, prijeti komšijama i nikome ne dozvoljava da uđe u stan čak ni štetu da sanira. Iz nepoznatih razloga sva prozorska stakla obojila je u smeđu boju. To su samo neki od problema sa kojima se stanari na Stupinama B4 susreću.




Stanarke Mulasalihović Aida i Slipičević Zinaida su se obraćale svim mogućim institucijama u gradu za pomoć. Prvo pismo kažu da su uputile Službi za komunalne poslove, od koje nikada nisu dobile odgovor. Pisale su Službi za stambene poslove sa upitom čiji je stan i ko je nadležan, te dobile odgovor da nemaju pojma čiji je stan. Kada su im pokazali njihove dopise koje su slali imenovanoj da se prijavi za otkup stana, na to su samo slegli ramenima.

U nastavku pišu:
Obratili smo se i Sanitarnoj inspekciji u kojoj na to kažu da nemaju ništa s tim iako se fekalije slijevaju niz zidove. Bezuspješno smo se obraćale Službi za održavanje zgrade "Bosna-Lift", također smo se obraćale Službi za socijalni rad, gdje nam je socijalna radnica odgovorila da ista ima pravo da radi u svom stanu šta hoće, a na upit imamo li mi pravo da živimo u normalnim uvjetima rekla je da je to naš problem.
Druge komšije su nekada znale zvati vatrogasce jer je velika vatra izbijala na balkonu.
Ne želimo da bude izbačena na ulicu nego pitamo samo ima li i jedna služba u ovom gradu da je odgovorna za takve osobe i da drugi građani mogu da normalno žive u svojim stanovima.



Vjerujemo da ovaj slučaj nije usamljen i da je dovoljan za ilustraciju problema i postavljanje pitanja "gdje su granice neprikosnovenosti privatnog vlasništva". To je termin kojeg nam je donio kapitalizam uz privatizaciju svega i svačega, pa i stambenog fonda. Komšijskih problema ima svuda ali su u stambenim zgradama posebno specifični jer se stanari, poput naših čitateljki, mogu naći u gotovo nerješivim problemima kada ne pomažu nikakve kazne ni odluke.

Apsurdno je da neprikosnovenost vlasništva istovremeno ugrožava neprikosnovenost nekog drugog vlasništva. Zakonodavac jednostavno nije predvidio rješenje za slučajeve kada vlasnici stanova u stambenim zgradama ne poštuju osnovne norme stanovanja u takvim objektima, čak ni u drastičnim slučajevima kada svojim postupcima ugrožavaju imovinu i živote drugih stanara. Ponavljamo, u takvim slučajevima nikakva kazna, čak ni zatvorska, ne rješava osnovni problem jer nisu nikakva garancija da se opasna situacija neće ponoviti.

S.M.