TUZLANSKI DOSJE˝Da se ne zaboravi, ali da se ide ka suživotu˝ Danas je u organizaciji Udruženja građana civilnih žrtava rata Tuzlanskog kantona u hotelu Rudar u Tuzli održan okrugli sto po projektu "Da se ne zaboravi, ali da se ide ka suživotu".  Uvodno predavanje održala je dr. Nadija Mišanović, specijalista medicine rada. U diskusiji, u kojoj je bilo dosta kvalitetnih i pitanja i odgovora, konstatovano je da mnogi nisu zadovoljni činjenicom da predstavnici vlasti izbjegavaju da prisustvuju ovakvim skupovima.  "Znamo da se vlasti sjete nas samo kada treba glasati ali mi želimo da sa nama budu i kad se ne glasa i da čuju naše probleme i da nam na neki način pomognu kroz zakone ili sa lijepom riječi, a ne da bježe od nas na svakom koraku, čast izuzecima", moglo se čuti na današnjem okruglom stolu. Problem koji je identifikovan kroz sam život osobe stradale u ratnim dejstvima, a i poslije ratnih dejstava. Problem je taj da nisu prihvaćeni u društvu ravnopravno pa ni približno niti u gradovima niti u ruralnim sredinama, a nisu bili vojnici već nečiji pijuni koje su zlikovci gađali pa su oni civilne žrtava rata – invalidne osobe iz 1941-45 i iz ovog rata 92-95. „ali zašto ????“ će uvijek tu biti među nama, a nećemo dobiti odgovora jer ga nema. Zato je ovaj projekat osmišljen da bar malo ublaži, ako se može reći, naš nedostatak ne samo fizički već i psihički. Bez ruke, noge i drugih dijelova tijela možemo se nekako naviknuti, ali bez najmilijih nikada, oni ostaju u našim srcima i sjećanjima i uvijek kad ih se sjetimo naš pogled je tužan jer nismo zaboravili tragedije i strahote, ali suživot mora biti i da se ide dalje. U razmatranju potrebe da se psiholozi bave osobama koje su preživjele ono što su preživjele jer nekog je pogodio dio granate u tijelo nekog u srce, ali sve to moramo prevazići, a ne zaboraviti. Kako sa invaliditetom, može se poći od saznanja da se pojedinci značajno međusobno razlikuju, bez obzira kojoj skupini pripadaju ili od koje su GRANATE ILI BOMBE POGODJENI. Neki će zatražiti psihološku pomoć; neki će je trebati, ali je nikad neće tražiti; a neki će je izrazito odbiti. Potreba za vrstom pomoći koju pruža ljekar- psiholog zavisi ne samo od psihičkog i fizičkog stanja pojedinca, nego i od njegova mišljenja i vjerovanja o tome što ljekar može i komu treba. Ne samo ljekar već i porodica i društvo moramo dalje pa kako nam bude. Nismo krivi mi, ali neko jeste – ne možemo tražiti krivca jer pravog krivca nikada nećemo naći. Kao i u svim drugim skupinama i među osobama s tjelesnim ograničenjima postoje pojedinci koji smatraju da trebaju sami prevladati svoje poteškoće te da im u tome nitko drugi ne može biti od koristi jer rodili su se zdravi, ali neki zamračeni um uradi ovo što uradi i uništi nečije živote KOJIM PRAVOM PITAMO SE SVAKI DAN!. Psihološke intervencije mogu se provoditi pojedinačno ili grupno, a usmjerene su obično na prevladavanje stresnih situacija, svih civilnih žrtava rata ne samo njih već i njihovih porodica, na usvajanje vještina za rješavanje raznih problema, na poboljšavanje komunikacije s okolinom i na ovladavanje intenzivnih bolnih ili uznemiravajućih emocija. Posebno se treba zalagati da se ne krećemo po grupama ili dozvoliti pojedincu da vam ispira mozak kako se treba svetiti ili ubiti jer i mi onda ličićemo na one koji su nas doveli do ovoga. Samo treba da budemo jaki i da naša psiha koja je naćeta ne ode dublje u prošlost ili budućnost i zaboravimo ko smo ili našu porodicu ili djecu koja rastu zaboravimo, a ne treba da rasu u mržnji već onako kako sam sebi odredi bez mržnje da ne zaboravi, ali da i dalje živi jer život teče dalje i uči nas kako da budemo jaki i podnošljivi u ovom životu. Mnogo energije i vremena trošimo da bismo usavršili znanja i vještine na odabranom području. Tako i ne razmišljamo što bismo još mogli uspješno savladati. Prema nekom idealnom konceptu ljudi imaju podjednake potencijale za razvoj raznih sposobnosti i vještina za svestranost. Praksa nas uči da ljudi većinom odabiru usmjerenost, a ne svestranost. Psiholog može pomoći kod neodlučnih, pasivnih, malodušnih ili onih koji sebe vide prvenstveno kao osobu s ograničenjima. U čemu je problem? Postupno pokušajmo odgovoriti, najprije, na vrlo jednostavna pitanja. • Razlikuje li se civilna žrtva rata od ostalih invalidnih osoba ili ako smijemo reći: normalnih ljudi? Odgovor je nedvojben: Da! No, ne propustimo naglasiti kako postoji veliki broj osoba koje ne žele razmišljati o toj činjenici. Negiranje, koje je ovdje prisutno, čest je prijatelj niza činjenica u svezi s invaliditetom. Negiranje je uzrok zahtjeva raznih skupina za izjednačavanjem invalida s ostalim ljudima. Riječ može biti samo o istim pravima, ali o izjednačenju se ne može govoriti, jer se invalidi definitivno razlikuju od ostale populacije. Da to ne stoji apsurdna bi bila nastojanja tražiti pomoć i poseban tretman za invalida. Ponovno treba naglasiti da taj problem nije mnogima "sjeo" u područje objektivnog i očitog za zaključivanje. • Ostanimo sada na problemima odgovora na jednostavna pitanja. Osjećaj manje vrijednosti je (u to nema dvojbe) najveća prepreka samopoštovanju, a bez samopoštovanja nema kvalitetna života. Civilna žrtva rata je, obično, pokušala do sada svim raspoloživim tehnikama smanjiti svoj invaliditet te, uz pomoć tehničkih pomagala, približiti svoj način života ostalim osobama. Ipak - on osjeća manju vrijednost a njegova okolina mu to svojim ponašanjem svaki trenutak potvrđuje, posebno oni koji su posvetili najveći dio svojega vremena žrtvujući se za invalida (najčešće je to njegova najbliža rodbina). • Osobama s invaliditetom može biti usmjeren na bilo koji problem (osobni, emocionalni, interpersonalni). Takav rad mogli bismo označiti kao rad na prilagodbi neke osobe na vlastita ograničenja i teškoće. • Mogli bismo ga najkraće opisati paradigmom: KAKO DA LAKŠE ŽIVIM SA SVIM ONIM ŠTO NE MOGU? KAKO DA IDEM KA SUŽIVOTU, A DA NE ZABORAVIM • Drugo važno područje moglo bi se označiti paradigmom: KAKO DA SE USMJERIM NA ONO ŠTO MOGU I DA TO POBOLJŠAM? • Treće moguće područje rada psihologa je na poticanje pojedinaca s ograničenjima i hendikepima da otkrivaju i razvijaju potencijale koje nisu koristili prije povrede. • To područje rada mogli bismo opisati paradigmom: KAKO DA PRONALAZIM I USAVRŠAVAM SVE ŠTO MOGU? • Sve gore navedeno možemo ostvariti rehabilitacijama, fizikalnim vježbama, sportom. I rekreacijama jedni zdrugima i otkloniti mržnju, ali ne zaboraviti.  • Sve gore navedene sportove i druženja su korisna za naše društvo ovakvo kakvo jeste i samo takvim upornim rehabilitacijama mi možemo nešto postići po naše dobro, a da ne padnemo u depresiju, d nas neko ne može uzalud upućivati mrzi, ubi ili započni novi rat to ne nikako ne dozvolimo više prolivanja krvi zaštitimo našu djecu rođenu i nerođenu. Spriječimo sve što možemo, ratove i nasilja. • Nema više ISPIRANJA MOZGA NIKOME! • SVAKO NA SVIJETU VOLI DA ŽIVI. • NEDAMO DA NAM NEKO NAREĐUJE DA SE UBIJAMO ZBOG VJERE, NACUJE, RASE ILI ZALUĐENOSTI – eto to neka bude parola svih na svijetu pa i našeg građanstva narodno rečeno raje i življa. ČEMU TEŽIMO • humanizaciji života i boravka u centru-poboljšanje svih razina kvalitete življenja CŽR koliko je više moguće; • demokratizaciji-uključivanje CŽR u kreiranje i organizaciju života u centru, uklanjanje raznovrsnih barijera; • postupnoj transformaciji CŽR prema oblicima pružanja usluga u otvorenoj zajednici. • Krenuti ka sživotu i rekreiranja budućnosti zajedno • Ne zaboraviti šta je bilo i nedozvoliti da se to više nikada i nigdje ne ponovi u svijetu, a ne samo kod nas PORUKA: ORUŽJE NIJE NAPRAVLJENO DA BI NEŠTO DOBRO URADILO !!! Udruženje građana civilnih žrtava rata Tuzlanskog kantona |