TUZLANSKI DOSJETuzlanski gvardijan fra Željko Nikolić uputio uskrsnu poruku vjernicima U povodu predstojećeg blagdana Uskrsa gvardijan Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla u Tuzli, Fra Željko Nikolić uputio je uskrsnu poruku vjernicima koju prenosimo u cijelosti:  Mi vjerujemo da je Isus živ, da je istinski uskrsnuo. On je istinski uskrsnuo unutra, u prostoru vjere svoje Crkve. Nije bila učenička vjera ta koja je Isusa probudila na život. Baš naprotiv – on je svojom pobjedom nad smrću probudio raspetu vjeru svojih učenika. I uvijek je iznova oživljava svojom prisutnošću, svojim Duhom – kao što je svojim učenicima i obećao na posljednjoj večeri. Njegov nas Duh stalno uvodi u puninu istine, i to istine o uskrsnuću. I o životu. Isus nas oslobađa od onoga što naš život drži u okovima i što ga razara: našega straha, egoizma, krivnja – i u konačnici smrti. Pokazuje nam da ni ona nema apsolutnu moć, kako ni ona nije imala posljednju riječ u Isusovoj priči. „Vječni život“ – ili „život u punini“ – ne počinje tek nakon naše smrti. Počinje time da dopustimo da Isus kroz vrata vjere uđe u prostor našega života – i tada se ne trebamo zaista ničega bojati, čak ni smrti. Jer možemo s Pavlom reći: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2, 20). Onu Galileju gdje susrećemo živoga Krista moramo najprije tražiti mi kršćani, tako što ćemo se od vanjskoga načina života okrenuti prema unutra. To je ono traženje Boga u vlastitom srcu, o kojemu govore sveti Augustin i mistici svih stoljeća. Srce ovdje ne znači sjedište osjećaja, nego dubinu života – suprotnost površnosti. Traženje Boga, potraga za živim Kristom nije samo privatna stvar i ne događa samo u nekom privatnom pobožnom vrtu, koji je ogradom odijeljen od vanjskog svijeta. Bog je sam odnos, Bog se pokazuje u ljubavi, on se događa u odnosima. Podsjetimo se uskrsne antifone: Gdje je ljubav, prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo se događa Bog. Isus je uskrsnuo unutar prostora vjere svoje Crkve, kaže jedan teolog: Gdje je dvoje ili troje u moje ime sabrano, tamo sam i ja među njima (Mt 18, 12). Isus će biti prisutan u Crkvi, u zajedništvu, u kojem se vjera dijeli. Bit će prisutan i u najmanjoj vjerničkoj zajednici – onako kako je pokazao učenicima na putu u Emaus. Bit će s onima koji su na putu. Bit će s njima kao onaj koji ih prati – ponekad možda anoniman, kao nepoznati stranac, kao hodočasnik među hodočasnicima. Bit će među onima koji su snuždeni, kao što su učenici bili na putu u Emaus. Među njima bit će kao onaj koji im otvara dublje značenje Pisma. Bit će tamo gdje oni u sjećanju na njega budu lomili kruh – tamo gdje se slavi euharistija. Bit će prisutan u liturgiji i sakramentima njegove Crkve. Bit će također prisutan u svjedočenju kršćana, koji svojim životom pokazuju da je Isus u njima i kroz njih živ. U našemu zauzimanju za pravednost, solidarnost i slobodu u zamršenim odnosima u našoj zemlji. Bit će prisutan također – kako je u svom govoru o posljednjem sudu zaprijetio – skriveno i anonimno u svojoj najmanjoj braći i sestrama, koji trebaju našu pomoć, u onima gladnima, žednima, siromašnima i progonjenima. Ako ne budemo njima služili i pomagali, mogli bismo za svu vječnost jednostavno proći pored njega. I neće biti prisutan samo u vjernicima. Bit će prisutan i u onim „anonimnim kršćanima“ s onu stranu vidljivih granica Crkve; bit će prisutan u svima onima koji traže istinu, ljepotu, ljubav i dobro – koji se ne zadovoljavaju jeftinim zamjenskim sredstvima koja se mogu pronaći na tržnicama ovoga svijeta. Bit će prisutan u njihovoj čežnji i njihovu traženju. Da, onaj sve rašireniji svijet tražitelja Boga – to je prije svega ona Galileja današnjice, kamo se mi moramo uputiti – da bismo tamo donijeli Krista, ali da i sami tamo Krista tražimo i da ga pronađemo. Sjetimo se da uskrsloga Isusa, koji je po iskustvu smrti postao drukčiji, nisu mogli u početku prepoznati ni njegovi najvjerniji i najbliži. Marija Magdalena je mislila da je vrtlar, a apostol Toma morao je bezuvjetno dodirnuti njegove rane. Na Veliki Petak spoznali smo da su rane svijeta rane Kristove i kao takve su privilegirano mjesto Božje nazočnosti u našemu svijetu. Tko ignorira ove boli i rane, nema nikakva prava kao Toma uzviknuti: Moj Gospodin i moj Bog (Iv 20, 28). Ne smijemo misterij uskrsnuća reducirati na jedan događaj, koji je nekoć davno nastupio i završio. „Mi kršćani vjerujemo da pored onoga creatio continua, stalnoga stvaranja, možemo govoriti i o resurrectio continua, vječnom, trajnom i stalnom uskrsnuću“, napisat će teolog i filozof Tomaš Halik. Isusova pobjeda nad smrću se produžava u povijesti Crkve, čovječanstva, naše zemlje i grada, teče kroz njih kao podzemna rijeka i izvire na površinu u događajima oživljujućih reformi Crkve, ali i u pripovijestima o obraćenju, dobroti i solidarnosti pojedinačnih ljudi, neovisno o njihovu pripadanju i vjerovanju. Proslavimo Uskrs – kojega ove godine obilježavamo u sjeni rata u Ukrajini i opetovane političke i moralne krize u našoj zemlji – s onim što je u slavlju uskrsnuća Kristova najunutarnjije i najvažnije: pozovimo živoga Krista da on snagom kojom je pobijedio grijeh, strah i smrt, promijeni i naše živote! Svim kršćanima našega grada i domovine Bosne i Hercegovine sretan Uskrs, a svim sugrađanima i sugrađankama želim MIR i DOBRO!” Priredio(la): Hrvatski glasnik |