TUZLANSKI DOSJEBorca Mehu više boli nepravda nego sva ratna ranjavanja Početkom rata, 1992. godine, Meho Nakičević Meša iz Vlasenice, tada šesnaestogodišnjak, javio se da brani svoju državu.
Prijavio se u tuzlansku kasarnu Husinska buna. Dan nakon početka rata u Tuzli, 15. maja 1992. godine, dobrovoljci su se javljali u kasarnu u Tuzli, a zatim na Paša Bunar gdje je formirana Prva tuzlanska brigada, ujedno i prva vojna formacija Armije Republike Bosne i Hercegovine. Brigada je prošla slavan borbeni put na Majevici, u Brčkom, Gradačcu, Teočaku, Olovu, Kladnju, Sarajevu, Vozući, Ozrenu i drugim mjestima. Meho je bio na svim ratištima, ne može ni da se sjeti svih. Kalesija, Gradačac, Teočak, Kladanj, na svim sam bio, kaže Meho. Prve godine rata, 1992., ranjen je, do kraja rata ranjen je još dva puta. Bila su to teška ranjavanja, a 1996. godine na Majevici je stao na minu i ostao bez noge. Zbog toga se vodi kao civilna žrtva rata, i nikada nije ostvario prava borca iako je proveo 42 mjeseca u Armiji (od. 18.5.1992. do 26.3.1996.). Maloljetni borac Meho je bio u Panterima (5. operativna elitna jedinica), oni nisu čuvali linije nego su oslobađali teritoriju. Mnogo šta mu je teško padalo, sjeća se gladi 1993. godine, ranjavanja i pogibija saboraca, a posebno ga boli nepravda koju je osjetio nakon rata. Danas je 15. april, Dan Armije Republike BiH, Meho neće ići na svečanosti, neće polagati cvijeće na spomen obilježja. Zovu ga redovno ali kaže da više neće ići. Ogorčen je jer nije mogao ostvariti prava boraca. On je svoj patriotizam dokazao, kaže “zbog rata sam ostao neškolovan”, nikada ništa nije tražio što mu ne pripada, svoj hljeb i danas zarađuje radeći kao majstor – fasader, ali radi Meho i ostale poslove. Naučio je puno toga raditi. Mnogi ga znaju kao vrsnog majstora pa se iznenade kada čuju za njegov ratni put.  Na pitanje kako je moguće da nije mogao ostvariti pravo na boračku naknadu, do sada je tri puta odbijen, kaže: - Ne daju mi moji borci, moji komandanti, moj narod, moja nacija. Mene moji borci odbijaju, kao da sam ja bio protiv države a ne za državu. Kad smo trebali dobri smo bili, sad nas niko ne gleda, kaže Meho preko volje. Ne voli o tome ni da priča ni da puno spominje. I ovo što je rekao, ispričao je radeći. Nažalost, Meho nije jedini. Neki, koji su se držali pozadine u ratu, dobili su više i sad se busaju u prsa, a borcima kakav je bio Meho možemo zahvaliti za današnju slobodu. Sabina Mešić |
