TUZLANSKI DOSJEDamir Šehanović: ˝Ako dobijem priliku sva znanja i iskustva ću rado podijeliti s mladima u BiH˝ Nakon tri godine iskustva i rada sa dva eminentna mentora iz Francuske, koji su svoja znanja valorizirali širom svijeta kroz rad na Univerzitetima ali i kroz saradnju sa UNESCO-om, Damir Šehanović doktorirao je na Bordeaux Montaigne Univerzitetu, u kodirekciji sa Univerzitetom Sorbonne Nouvelle (Nova Sorbona) u Parisu. Tuzlarije su ranije pisale o uspjehu Šehanovića i temi doktorata koja se odnosila na Filmske festivale u regiji Balkana kao platformi kulturne diplomatije. Ovoga puta povod razgovara bilo je visokoškolsko obrazovanje i potreba njegovog unapređenja. Tema je bila i praktična nastava sa studentima, novi pristupi nastavi, šta učiniti da studenti steknu više povjerenja u domaće Univerzitete da se školuju i ostanu u Bosni i Hercegovini. Govorili smo i o tome kako zadržati stručnjake u pojedinim oblastima koji bi trebali odgajati i educirati mlade u našoj zemlji.  I prije doktorata ste sarađivali sa pojedinim Univerzitetima u BiH i svoja bogata znanja i iskustva prenosili studentima. Kakve su Vaše ambicije danas kada ste stekli sve uslove za predavača i univerzitetskog profesora? Želja mi je stečena znanja i iskustva podijeliti sa studentima u BiH. Uslove za docenturu sam odavno stekao, vjerujem da ću uskoro dobiti zvanje na nekom od BH Univerziteta što će otvoriti mogućnost daljnjeg rada sa studentima. Već nekoliko godina sarađujem sa Fakultetom političkih nauka u Sarajevu gdje sam kao stručnjak iz prakse, na poziv kolegice prof.dr. Lejle Turčilo, predavao na predmetu TV novinarstvo. Tokom magistarskih i doktorskih studija, na poziv kolege prof.dr. Najila Kurtića, održao sam predavanja na Žurnalistici u Tuzli i Zenici. Takođe sam držao predavanje na IJBA (Institut za žurnalizam u Bordou, magistarski studij), te bio dio Workshopa na velikoj NECS konferenciji u Oslu ovog ljeta. Rad sa studentima je inspirativan i kreativan ako im imate za ponuditi teoretska ali i praktična znanja.
Reforma školstva je obiman, zahtjevan i skup projekat. Zbog specifičnosti političke situacije u našoj zemlji, i s tim imamo probleme na štetu učenika i studenata. Ipak, bez obzira na plan i program, predavači imaju mogućnost da poboljšaju predavanja. Kako vidite naše visoko školstvo i kako ga unaprijediti? Ovoj zemlji nedostaje sistem u svemu, pa i u visokom obrazovanju. Mnogo je kvalitetnih kolega koji imaju znanja i žele ih prenijeti studentima ali programi preuzeti iz prošlosti ih prilično koče u tome. Svijet se dosta promijenio u zadnjih dvadesetak godina, reforme su potrebne u svim sferama života, a posebno u školstvu koje je osnova progresa u svim ostalim domenama. Potrebno je mijenjati silabuse, prilagođavati ih vremenu i tržištu. Trebaju nam novi modeli pristupa mladima. Neke kolege se ohrabre pa samoinicijativno naprave pomake u svom radu sa studentima. Ja ću sigurno bio jedan od njih. I dok sam radio u medijima trudio sam se izaći iz zadatih okvira, biti kreativniji i drugačiji. Isto ću uraditi u akademiji onog momenta kada mi se pruži prilika za to. 
Kao studentu i predavaču poznat Vam je način rada na Odsjeku za žurnalistiku Univerziteta u Tuzli. Znate u kakvim uslovima se radi, šta se može, šta ne. Kako dodatno animirati studente?
Na Odsjeku žurnalistike u Tuzli sam diplomirao i magistrirao tako da sam prilično upoznat sa sistemom rada. U međuvremenu je nekoliko mojih studijskih kolega dobilo zvanje profesora. Vjerujem da su unijeli svježinu u rad sa studentima i otvorili neki novi pristup nastavi. U današnje vrijeme, kada su znanja pojedinih profesora upitna, a diplome i zvanja određeni Univerziteti dodjeljuju na vrlo sumnjive načine, bitno je naglasiti da Odsjek žurnalistike u Tuzli ima čak četiri profesora sa Fulbrajtovim stipendijama, što mu daje dodatnu vrijednost i svrstava na poziciju jednog od vodećih odsjeka ove oblasti u Bosni i Hercegovini uz Odsjek na Političkim naukama u Sarajevu i Sveučilišta u Mostaru. Kao stipendista Vlade Francuske, ne znam na kojem ću Univerzitetu i odsjeku dobiti katedru, ali sam siguran da je najbolji poziv novim studentima i najbolja garancija da će steći prava znanja, činjenica da su njihovi profesori doktorska zvanja sticali u Americi, Francuskoj, Velikoj Britaniji i sl. Koliko se razlikuju načini rada na Univerzitetima u Francuskoj i BiH. Koliko je bitna praksa? Koja su Vaša iskustva, sjećate li se početaka, ko Vam je pomagao. Šta je bilo dobro, šta loše? Ne znam da li je tako na svim univerzitetima u Francuskoj, da li jednako kvalitetno rade svi mentori, ali ono što sam ja dobio od svojih mentora, posebno Divine Frau Meigs, je nemjerljivo. Taj nivo posvećenosti studentu, empatije, želje da što više znanja prenese kolegama, nivo podrške i ohrabrenja u svim teškim momentima tokom rada – to je matrica koju ću primjenjivati kada dođem u poziciju profesora. Istina, za razliku od drugih kolega u Francuskoj, ja sam došao na doktorat sa dvadesetogodišnjom praksom u masovnim medijima i skoro desetogodišnjom praksom iz Odnosa s javnostima u međunarodnim organizacijama. I njima je bio veliki izazov raditi sa mnom. Ali taj nivo uzajamnog poštovanja, podrške, prevazilaženja problema i iznalaženja rješenja je model po kojem ja želim da radim na fakultetu. U novinarstvu, uz opću naobrazbu, praksa je sigurno najznačajniji segment ukoliko se želite kvalitetno baviti poslom. Volio sam raditi, bio sam uvijek kreativan ali bez pomoći iskusnijih kolega sigurno ne bih bio tu gdje sam danas. Od Ace Adamovića i Jasne Žunić na TV Tuzli, do Nure Ahmedbegović i Nedima Hrustambegovića na Radio Tuzli, dug je spisak imena dragih kolega koje su utkali nešto dobro u moje odrastanje i novinarsko stasanje. Svima sam beskrajno zahvalan na posvećenosti i iskustvima koja su dijeli. Trudio sam se jednako tako pružati podršku, dijeliti znanja i iskustva kada bi mlade kolege dolazile u redakcije gdje sam radio. Presretan sam kada danas vidim da su mnogi od njih urednici i vodeći novinari u BH medijima. Znanje ima smisla samo ako ga dijeliš dalje. Koliko se danas pridaje pažnje praksi na fakultetima i da li je kolegijalnosti manje nego ranije? Odavno nisam u medijima i ne znam na koji način sada novinari sarađuju ali refleksije mojih dobrih odnosa s kolegama ja osjetim i danas. Evo i kroz ovaj, i sve druge intervjue, koje često imam u BH medijima. Kada govorimo o praksi, iz kontakta s nekim od kolega na Odsjeku žurnalistike u Tuzli, doznajem da sada posjeduju opremu za praktičnu nastavu što im omogućava mnogo kreativniju nastavu, posebno u sekciji Masovnih medija. Novinarstvo je na neki način zanat, kao klesarstvo. Ako ne vježbate, ako nemate priliku za rad, koji ćete kao dio procesa korigovati sa svojim mentorima, onda teško da ćete ikada naučiti taj posao. Moja generacija je novinarski stasavala u ratu, i teoriju i praksu smo učili u hodu. Danas, kada završite fakultet i dođete u redakciju, od vas se očekuje da već znate raditi. To je moja dodatna vrijednost – ja bih studentima pored teorijskih znanja prenio gotovo 30 godina iskustva iz prakse. To je nemjerljivo.  Uspostavljene veze u toku edukacije sa kolegama u raznim zemljama, mogle bi biti vrlo korisne u slučaju da budete nekome mentor? Apsolutno. U današnje vrijeme, kada nam tehnologija omogućava i olakšava dosta toga, mladim kolegama bih povremeno obezbjedio i predavanja mojih mentora i kolega koje sam upoznavao tokom boravka u Francuskoj ali i širom svijeta. Takođe, uložio bih dodatni napor da nekome budem dobar mentor ali i pomognem svojim vezama da dobije priliku za dalje školovanje van BiH. Jedina preporuka, možda i uslov, bilo bi da se vrati u BiH i stečena znanja prenese na neke nove mlade studente. Kako studente pripremati za nove izazove? Kako se približiti njihovim načinima komuniciranja? Koliko pratimo tehnološki progres koji se desio zadnje dvije do tri decenije? Tehnologija je iz korijena promijenila naše živote u zadnjih 20-30 godina. Kada svom nećaku objašnjavam da sam tekstove kucao na pisaćoj mašini, nije bio siguran da li se šalim s njim ili govorim istinu. Kada kažem do mi nismo imali internet kada smo počinjali raditi, obično dobijem onaj poznati generacijski upit „a koliko dugo ste bili bez interneta?“. Komunikacija je najjača valuta i mi je moramo ispravno trošiti, moramo znati komunicirati s mladima kroz kanale koji su njima primarni. Koliko god mladi moraju učiti od nas, toliko i mi moramo učiti od njih. Fascinantna su energija i znanja koja sam registrovao kod nekih mladih ljudi tokom svojih predavanja. To samo treba razumjeti i kanalisati. Mlade ne smijemo ubijati u pojam, nametati im nešto što je nama prirodno, a njima retrogradno. Moramo ići u korak s njima, davati svoja znanja i iskustva i kombinovati s njihovim komparativnim prednostima koje je donijelo vrijeme u kojem oni odrastaju i postaju ljudi. Nastavljate sa pisanjem i objavljivanjem radova? Da, to je sastavni dio akademskog rada. Objavio sam tri naučna rada. Četvrti je u pripremi kao i knjiga koja bi dogodine trebala izaći na engleskom jeziku za cijeli svijet u edici Palgrave Macmillan, a odnosi se na Festivale filma na Balkanu kao platformi Kulturne diplomatije. Dio sam Film Media Studies što implicira posjete konferencijama širom svijeta. Prije šest godina, u četiri zemlje regije Balkana, objavio sam knjigu "Biti Celebrity" koja je spoj novinarskog iskustva iz prakse i mog magistarskog rada koji se odnosio na celebrity kulturu. Danas je ta vrsta kulture vidljiva u svim sferama života, posebno u politici, samo je pitanje kako je kanalisati, pravilno primjenjivati i dozirati. I ta knjiga će imati svoje reizdanje, dopisano i prilagođeno studentima Odnosa s javnostima. Uz zahvalnost Šehanoviću na izdvojenom vremenu, treba izraziti i nadu da će biti jedan od univerzitetskih profesora. Sabina Mešić |
